jutro ispred mene bio sam tvoj
osmijeh u samoći
može li to
kao da se ljudi pravdaju
nakon svega zamorom
protekle noći
moj je dio sreće negdje u snu
pogled u budućnost
gle opet sam tu
spominju se stari zapisi
da je ljubav neiskvaren čin i zato mi fali
a onda sam prešutio ono mučno iz vlastitog svog
otišlo u nepovrat neću više čuti za to
(ima li smisla štos kretat o njoj)