Dobriša Cesarić — Kod vagona — Tekst

Dobriša CesarićKod vagona

...I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa što to radi ona?

I još je mogla nogu povuć,
Poslušavši klecaje,
I slomljena se doma dovuć,
I opet past u jecaje.

Pa da je — ko i dosad — ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Noću pre no usne.

Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije dršće —
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu čvršće!