Dragutin Milivoj Domjanić — Onkraj groba — Tekst

Dragutin Milivoj DomjanićOnkraj groba

Pa kad se stiša sve, što naše srce lomi
Zar to je utjeha, da vječni su atomi?!

Zar nije jednako, je l' koje zviježđe manje,
Il život čovječji, il paukovo tkanje?

I ako ponavlja se uvijek, što je bilo,
I borbe stoljećâ i što je dijete snilo,

Ko vode koluti, zar to je svrha svemu?
Pa onda živjeti, pregarat, stradat čemu?!

Al zadnji krugovi tik obale će proći.
Što dalje? Il je kraj na rubu vječne noći?

Il možda duša je, ko zvijezda, što luta,
Zastranila u ovaj kal sa modrog puta,

Ko zraka sunčana, na stratište kad pane,
Med gladne gavrane i rane otrovane.

Pa možda svrha je, sa zemlje da se vrati
U sunce vjekovno, što vječnu beskraj zlati,

Sa rane svemirske, gdje bol i laž sve prože,
Da dođe čistija - al samo, da li može?!