Dragutin Milivoj Domjanić — Stella Maris (mojoj majci) — Tekst

Dragutin Milivoj DomjanićStella Maris (mojoj majci)

Još tren, samo kratak tren
I svega bi nestalo bilo,
I samo bi galeba krilo
Bljesnulo gore visoko,
A moje bi umorno oko
Gledalo posljednji put
Beskrajnu, tihu modrinu,
I onda bi zašlo sve
U meku i blagu tminu.

I bijelog oblačka bi sjena
I drhtava slika njena
Treperila s vode ko prije.
Vrba bi htjela da svije
Hladovite sjenice mir.
Dalje bi šumio vir
U kolute vitlajuć hladne
Metulje i cvjetove jadne.
Sunce bi sjalo ko prije
Beskrajno dobro i zlato.

Sumrak bi gaja se hvato
Budeći zaspale sne.
A noć bi znala da skrije
Brige i dana trud.

I opet bi bilo svud
Sve isto, sve isto ko prije.
A jedva bi itko i znao,
Da mene više nije.

Još tren, samo kratak tren
I sve bi to prestalo za me
Sred plave i zamamne tame;
Sve, što je životom mi bilo,
I što mi na javi se snilo;
Što duša je htjela da traži;
Sve svetinje mojih oltara
I slatkih boli i laži;
Riječ, puna strasnoga žara
I gorkog prijegora šutnja;
Stih, koji pusto mi zvoni
I suza, što tajno se roni.

I misao samo bi jedna
Sred valovlja tonula ledna,
Ko pčela, koja netom
Za svenulim lijetala cvijetom
I sada sred struje mre

Već svijest mi ugasnut htjela,
Već obruč se oko čela
Hladan ko bodeža brid,
Stezao uže i uže.
I suton je sumorni neki,
Prozirni, čudni, daleki
I meki ko latica ruže
Brisao spomen i vid.

O, tako sam htio da počivam
O, tako sam htio da snivam,
Da valu me predaje val
I miluje, nosi i njiše;
I da se ne probudim više,
Dok ne stignem na onaj žal,
Gdje duša će slobodna biti
Bez tijela i boli i strasti
I čista ko rose kap.

Pa što me je prenulo tad,
Što pokoj je strgalo sneni?
Što volju je vratilo meni
I vjeru u život mlad,
Da zaplivam posljednjom snagom
Sam protiv razorne struje?
Zar želja za djevojkom dragom?
Zar ptice poj, što se čuje?
Il sunca zlatnoga sjaj?
Zar rodni u cvijetu kraj?
Il pčela što ružu pije
U času još, kada joj mrijeti?
Pa srce se moje sjeti
Cjelova plamnih i raskošna smijeha,
Života, strasti i grijeha?

Ne, ne! Samo kratak tren
Plavo mi snilo se oko,
Dobrote puno, duboko,
I ruka staračka, bijela
Prešla mi preko čela.
I riječ je zazvonila blaga,
Kao da dušu mi draga.
O, ja sam taj poznao glas!
On opet u život me zvao,
On posljednju snagu mi dao:
- Tvoj, majko, dragi glas!