Dragutin Milivoj Domjanić — Tjeskoba — Tekst

Dragutin Milivoj DomjanićTjeskoba

Broj otvaranja: 2200

Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.

Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.

Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.

Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!

Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?

Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.

O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom - mojim?




Powered by VegCook.net

© 2006-2024 cuspajz.com