Ivan Goran Kovačić — Pozno cvijeće — Tekst

Ivan Goran KovačićPozno cvijeće

Već nekoliko dana opažala je u novinama sitni mali oglasnik:

"Stariji gospodin, željan blage ljubavi i tišine sreće, traži gospođu, drugaricu, koja voli snatriti u predvečerje, čitati drage knjige o toplim šumama i tako čekati povratak svoga druga".

Malo se nasmiješila.

Padao je mrak, cvrčali su sjetno zrikavci, i bit će to krivo da je uzela žustro kuvertu, sjela za stol i odgovorila toplim pisamcem na to romantično nečije oglašenje nesavremene, sasvim nesavremene i pomalo staračke čežnje. Ili možda je bila potresena, jer je isto osjećala: davno je umro ljubljeni muž, a ljubav njene mladosti izgarala je nad njegovim momačkim pismima i slatkim uspomenama i strasnom mirisu cvijeća na njegovu grobu da je dugo jecala neutješno, dok joj ne bi umor skršio tugu i bolne čežnje. Ne, nije, nije mislila pišući to pismo na sebe, na svoje posljednje dane žara da ih zadnji puta užije — ne, htjela je samo vidjeti na drugome kako bi se vladala u takovom položaju, u blizini sreće, ispunjene žudnje...

Nakon tri dana digne u upravi novina pod naznačenom šifrom list. Potrči iza ugla, ustreptala kao šiparica, i raskine kuvertu. Tako joj tuklo srce, ah, tako je udaralo. Čitala je čudesno tople rečenice i smijala se sretno nad krasnom jednostavnom frazom, "čekao sam takovo pismo, znate, tako kako očekuje pustinjak za rešetkama prozora svoje ćelije bijelu golubicu, jedinog prijatelja. Drago moje malo pismo!" Oh, Bože, zašto se tako zažarila?

Nije se mogla uzdržati da kod kuće odgovori. U trafici zamoli tintu i stojećki otpiše, ne prosto otpjeva, jer su joj riječi slatko tekle i nizale se sitnim dražesnim rukopisom u ljubak odgovor. Bacivši listiš na poštu nije pošla kući, nego, tko zna zašto, krene perivojem u šetnju, sjedne na klupu i iznova pročita u osami čudesne retke. Tako je promijenila nekoliko klupa čitajući uvijek ponovo, te stigne duboko u šumu do potoka koji je šumio slapićima i smirio se pred ustavom, gdje je voda duboka, bistra i zelena. Ona se nasloni na ogradu i zagleda se u glatku zrcalnu površinu. Slučajno padne s nagnute grane drveta sitan plodić, što li, i stvori se krug koji se stane umnažati i širiti, te čitava površina vode kod ustava zatitra i uznemiri se... Oh, to je pisamce, kao ovaj plod vodu, uznemirilo njen pokoj!

I tako se zaveze između njih dopisivanje koje potraja mjesec dana. Bila je sretna, sretna. Pisma su stizala svakog tjedna, pa svaki treći dan, pa svaki drugi. Zatim stane ih primati danomice, a naskoro bi poštar donio i po dva — jedno ujutro, drugo popodne. Čitala ih, čitala neprestance, kao da je poludila — i odgovarala kao začarana. Isuse, Marijo, što to činim?! Ali pismo bi je opet zanijelo i činilo zaboravljivom...

No njegove molbe postaše nezadržljive, on se nije zadovoljio njenim pristankom da joj govori ti, nije se zadovoljio slatkim riječima, nijemim zagrljajima i sanjama. On je žudio da je vidi, da je čuje, da ostvari svoju sreću tihih i sretnih predvečerja, čitanja dragih knjiga i šetnja po toplim gustim šumama...

Drhtala je suzdržavajući njegovu nasrtljivost, strepila je pred časom kada bi mogli svi zlatni, nevidljivi končići, koje je tako sretno i zanosno povezivala, pući zauvijek.

I toga je dana prviput zaplakala, nakon presretnog smiješka koji trajaše nekoliko tjedana. Plakala je, plakala je bacivši se na divan licem i griskajući bolno čipke na rukavima. Nije mogla sjesti za stol da napiše nešto o rastanku. Oh, kako će to biti bolno za nj!

Pisma su stizala: "Draga, jedina, ljubljena, što je s Tobom?! Zaboga, da nisi bolesna, da nisi... da nisi..."

A ona je stotinu puta pročitala sve njegovo dopisivanje i onda se odlučila da ga usreći...

— Thea, halo, Thea — presrela je kćerku svoje starije prijateljice, dvadesetgodišnju djevojčicu. Prije je pomislila: "On ima sigurno srebrne zaliske", jer Thea se pred godinu dana zaljubila u muža svoje mlade kolegice koji je imao crne oči i srebrne zaliske.

— Thea, molim te, dođi danas k meni, pokazat ću ti nešto, predložit ću ti nešto...

I došla je k njoj. Sve joj ispričala, kao u šali.

— Ti si mlađa, pa ti to bolje pristaje. Ali, molim te, ne odaj me. Evo, pročitaj ove listove, pa se onda ravnaj prema njima. Budi topla, mila, kakova i jesi — zato sam te baš odabrala.

Thea je drugi dan utrčala veselo, zagrlila je prijateljicu svoje majke, izljubila je u zanosu:

— Bože, kako, kako je silan! Oh, kako govori, kako gleda! A zalisci — čisto srebro! Ljubim ga, ljubim ga...

Thea je bila sve sretnija, zanosnija. Samo se smješkala i govoreći o njemu sklapale joj se oči i drhtale usne kao da očekuje njegov poljubac.

— Onda, Thea, dovest ćeš mi ga ovamo za tjedan dana?

— Sigurno! Ali...

— No, Thea, pa ti si mlada, lijepa, zaboga!

Mala se umiri i zagrli gospođu.

Čitav dan, pred njegov dolazak, šetala je nervozno sobom i mislila na nagli odlazak, na bolest, na... na... Noću nije spavala.

Ipak čekala je hrabro i sjela mirno u fotelj čitajući Čehovljevu pripovijest Pozno cvijeće. Već je čitala tjedan dana i uvijek se vraćala na prvu stranicu: — Sirotica Marusa!

Kad je stao pred nju, ona je vidno poblijedila i jedva čula njegovo ime izgovoreno toplim, baršunastim glasom.

Natprirodnom snagom primirila se i stala ga promatrati pažljivo, jer on je vidio samo Theu, on je gledao samo nju, samo nju...

Tanak nos, čelo ni previsoko ni prenisko, donja usnica krupnija i rumena... A oči, oči... I glas i kretnje i pogled, sve to odgovara toplini njegovih pisama.

— Ne bih želio da gospođi pravim smetnju...

— O, ne...

— Thea me prisilila — ne, nisam mogao biti bez nje, dok je sačekam.

Ona je šutila. I Thea je šutila, malo smrknuta.

— Drago mi je bilo, gospođo! — reče on iznenada dignuvši se.

Thea se razveseli i opet postane jogunasta. Štaviše, nagovarala ga da ostanu.

— Nemoj, zlato, čemu da se dosađujete... — rekla je gospođa sasvim mirno, tek malo blijeda.

I kada je osjetila svoju ruku u njegovoj strelovito pomisli: neću smoći odzdrav!

Ali Thea je skakutala veselo... i on se s njom izgubi iza vrata.

A ona stajaše kao kip i pusti suze neka teku, neka teku potokom...

Uveče spali njegova pisma, skoči na groblje i ostade u molitvi do noći.

"Bruggs!", rekne sama sebi sutradan na kolodvoru, spremna na odlazak.

Ime toga grada učini joj se gorkim i žalosnim, i ona je vjerovala da će u njemu naći zaborav.