Silvije Strahimir Kranjčević — Dva barjaka — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićDva barjaka

Udri u cimbal šumni, idejo evanđeoska!
Jedan'est stoljeća ropskih psalam si šaputala;
Čekajuć dan slobode, ko lik od mrtvačkaog voska
Ti si na Golgoti stala.
Uz tebe beskućni prorok gorku je tužaljku pjevo,
Dok se ne ganu svijet; tobom ožaren, evo,
Šalje ti preko mora, s napornih, veljih daljina,
Bouillona, Balduina.

Preli se naroda talas. Šesto hiljada strijela
Posu u jednom mahu Saloma grada zide,
Crveni krsti časni s plašta ratnika smjela
Još se krvaviji vide.
Oni su pili piće, da ga pjanijeg nema,
Golgoto, lavovi to su podno spomena tvoga;
Oni su pili čašu vjerskog oduševljenja
I ubit će u ime - Boga!

- "Gospod caruje danas, nek strepe koljena ljudi!"
"Sjedi na kerubima! Nek slave silu cara,
Svi koji pravdu ljube!" "Slava mu imenu budi!"
- I Seldžuk pade u krv, skršeni rt handžara
O svetoj zveknu zemlji ko strta ljutica guja,
A krstar zapjevo glasno: "Hosanah! Aleluja!"

Goni se ulicom vojnik. Plašne Judejke mome
Vire iza prozora - s kamena saronske ruže -
Bujne im dršću dojke, u strahu samrtnome
Oči po strancima kruže - - -
Bajne haremske gospe čarne skrivaju oči,
Kraj njih muž i gospodar bodež ogleda tanak;
Uzalud konj mu rže, u boj ga krvavi roči:
Pre ginut će žena, pa - Franak!

Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:
Na golgotu! Pjevat će tamo Te deum patrijarka!

*

Sve čovjek čovjeka nosi. Ko mravi Golgotom mile,
Penju se brdu na vrh, tura se hrpa i gužva,
Stoljeća nakon dugih, krvi i krvave sile,
Sjajna će pjevat se služba!
Tu će u dražesnoj slici biskupi crni i bijeli
Pružit si poljubac mira; žarka će planuti zublja,
Duhom Hristove riječi zbor će zapjevat cijeli:
Ljub'te se, košto vas ljubljah!

A oltar? Golgotin oltar krvav je kam božanski,
Krst li je krvav na njem, kuda mu glava pala?!
Teso ga pomalo cijeli narod je čovječanski,
Majčica Judeja čavle tek dala!

I sjajna otpoče služba. Mitre arhipastira
O južnom bljeskaju suncu. Isto sunašce ljubi
Sjajne im aleme drage, obijesno draška i dira
Kao i šiljak koplja, kad Mu probiše grudi!
Tamjan je zavio goru, kroza nj prodiru râti
Silnih krstaških četa, ječe oklopi teški - -
Tamo od Maslinske gore milo osunašce zlati
Ruke, što kaju grijeh si viteški!
Na oči žena i djece suza je izbila žarka,
Plakala sva je vojska i starac patrijarka:
O Bože, o Hriste, o Bože, smiluj se s krsta na nas,
Evo smo ginuli za te, dok te nađosmo danas!

*

On je visio gore o tvrdom drvetu krsta,
Visio vjekove duge nad svojim ljubljenim gradom,
Nijem je gledao u svijet; kruna trnova čvrsta
Cvjetala jadnim cvijetom, novom žaokom mladom.
Davno su prošla doba, svetu kad riječ reče,
Al gleda: krvca teče, premnoga suza kapa,
U srcu šiljak oštri reže i pali i peče,
Čuje još uvijek zvek srebrnjaka - -
A tko bi katkad došo vrh njeg've svete gore,
Umjesto vjere odno bi komad krstove kore!
Pa je otvorio oči. Hiljade hiljada ljudi
Udara šakom u grudi, plače i milost prosi;
Tamjan se Njemu diže, sustalu krv da budi,
Psalam mu pobjedni nosi!
Spram tvrda krstova drva, kud ga pribiše sramno,
Krstaš se barjak vije, ime je Njegovo plamno!

I on je pogledo s krsta i vidje ulice mile,
Kud je djetetom luto, mila ga tražila mati,
Bijele viđa ruke, što su mu vijenac vile
Proročkom gradu na vrati!
Maslinsku goru vidi, i krv si pokapanu,
I kamen onaj kruti, o kojem srvan pade,
I prvu šibu ćuti i zadnju smrtnu ranu,
I sve što ljudstvo dade!
Kad nakon stoljeća dugih eto mu osvanu slava:
Lešine leže gradom, dršću žene i djeca,
S križarskog krstaš-stijega krvava ljudska glava
Prevrće oči i jeca - - -

On je zadrhtao gore, da'nuo iz dubine:
Prosti im, oči, ne znadu što čine!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ljudi su pjevali dalje, od čuvstva silna i žarka
Triput u nesvijest pade sam starac patrijarka.