Učitava se... |
I
Ej, Regino,18 utri suze,
Uskočka te pjesan zdravi:
Div-plemiću kaplja pade,
Umro ti je Campanile!
I meni se srce stisnu,
Kad pomislih, kako kriknu
Anđeo mu izdišući
Pred vratima Svetog Marka!
Popucaše glasna zvona,
I sad leže ispod kršlja;
Requiem si otpjevaše
Zvona slave mletačke ti!
Gorda tvoja nekad zvona,
Što olujnim, divljim šumom
Mutila su pokoj slatki
Domovinskoj obali mi.
Slatkoj fruli u uvali,
Gdje su naši janjci pasli, -
Ej, Regino, a ja plačem
Nad dušmanom djeda moga!
U me bulji tvoj gondolir:
"Haj, Morlače, što ti stalo,
Te se sruši Campanile
I Loggetta Sansovina?!
Pa ako će i San Marco
Survati se u lagune,
I Palazzo s njim dukale,
Orologio i Rialto,
Bez palente sjedit ćemo
Vrh zasuta Canalazza,
Suze brisat zastavama
Sa Kandije i sa Cipra!
Kad te vozah po kanalim,
Platio si po tarifi;
Za uskočke suze nikad
Ne davasmo ni centezim!"
.... Čuj, Regino, kako psuje
Gorda krvca tvojih dužda,
Kako pljucka sa grandezzom
Pod nebesa Italije.
Nu rekoh mu: "Prijatelju,
Oko krune ovog tornja
Talijanska noć je cvala,
Kada klečah pred Reginom.
Pjevala mi ona pjesmu,
Ne duždevu himnu više,
Drugu pjesmu - krvca moja
Na usni joj opila se."
Pogledo me lisac stari
I kapicu podigo je:
- Razumijem, reče, sada
Dopuštam vam da plačete!
II
Ej, Regino, ako stojiš
Zaprašena krečem starim
Uz opeke Campanila
Uzdišući, kukajući,
Žustre bake, brzojeze,
U bokovim ljuljaju se;
Lomatajuć prste suhe,
Časom plaču, časkom ruže.
Ej, Regino, zaklinjem te
Slavom negda Bucintora,
Pusti ove puste crijepe;
Ajdmo lunjat ulicama.
U gondolu sjesti ćemo
Pod baldahin, udovice,
Zlatan, srebrn i biserni,
Što je davno utonuo.
Iz kaljavih dna laguna
Mi ćemo ga izvaditi,
Razapet ga, ej, Regino,
Ko u doba Dandulovo.
Sjedi amo - val nas ljulja,
A dugačkom, toplom trakom,
Gledaj, sunce pozlaćuje
Gordi simbol nad Piazzom.
Slatka glazba s trga ječi
Svetom himnom Garibalda;
Ja dukate žute sipam
Na kukuruz za golube.
A ti ideš, košto negda
Što je išla dogaresa;
Šuškaš haljom kao lovor,
Hitra kćerko Italije.
Mašeš rukom baršunastom
I romoniš: Sugrađani,
Sa barbarskih tamo žala
Stiže amo gusar ovi
Pod prozor mi sinoć stade
Sa sićanom tamburicom,
Pjevaše mi serenatu
Ko jek zvona preko mora.
Kad bi noći o ponoći,
Čudnu riječ zviždnu neku;
U taj časak zinule su
I tamnice i grobovi.
Iz dubina, vrh kojih se
Kao duga spasa vije
Strašni "Ponte dei sospiri",
Aveti su izlazile.
Na trulijem lubanjama
Nahero im kape stale,
Dalmatinske i istarske,
Krijuć u pô šuplje oči.
I uskočke galijice
Uz "šćavonsku" staše "rivu";
O krvavim bakljama im
Bljeskali su jatagani.
Sama zvona zazvoniše
Nad salonom Venecije,
Gdje palače gorde stoje
Kao časni namještaj mu.
Odatle su tiho pošli
Bazilici svetog Marka,
I - začudo - pred gusarim
Gradski patron pokloni se!
Na koljena tu su pali,
A na to je baka neka
Razvezala vreću staru,
Donesenu iz tamnica.
Sve kost na kost nizala je
Polomljenu i krvavu,
Dok ne složi zor junaka
Pod zastavom Svetog Đurđa!
I otpoče crna misa,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo usred Moskve!
Kod "Libera" ustao je
Iz ćivota sveti Marko,
Pružio im suzu jednu,
Primili su nijemo suzu.
Primili su nijemo suzu,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
A u crkvi svetog Marka!
U nesvijest sam nato pao,
Utroba mi prevrnu se
Od pogleda krvavijeh
I od suza svetog Marka.
A kada se opet prenuh,
Ovaj stranac stajao je
Vrh ledena čela moga.
Vruć mu cjelov gorio je.
Sa Piazze ječala je
Sveta himna Garibalda,
I ja vidjeh, kako suza
Na srce mi njeg'va kanu.
Nešto lupnu - u čas ovi
Sve tamnice srušile se;
Gusar me je zagrlio,
Šaptao mi tajnu neku.
Kad je zori u prozorje
Zaječala marangona19
Ljuto smrsih: Što se dreči
Ovo zvono zarđalo!
III
Ej, Regino, ta se priča
Ljupcem plaća usred srca!
A što mrtvi ustali su,
Red je, valjda, da ustaju!
Red je, valjda, da se trese
I da pada, što je trulo,
Ne od bubnja Garibalda,
Već od rđe na okovim.
U dubini muljna mora
Zakopani temelj grizu;
Mriju vijeci - mriju sveci,
Samo suza ne suši se.
I ona će isprat jednom
Taštu mrenu sa očiju,
I ljudi će reći: Bože,
Alaj grešni molili smo!
Al, Regino, na trobojci
Krv ti vidjeh poštrapanu,
Rasplakah se nad njom, draga;
Ja ne mogu krvi gledat.
Ja ne mogu krvi gledat,
I noga mi kraj nje kleca,
Pokrivam je s obje ruke,
Šapćem: Spavaj, teška kapljo!
A ti si me pogledala;
U taj časak u tvom oku
Sinu nešto, s čeg poludih,
Zaljubih se, o Regino!
Zaljubih se u čas oni,
Kad u tebi, Italijo,
Cjelivo sam trag krvavi
Žrtvenih ti jaganjaca.
Divnu djecu pjesnika ti
I pjesnike - djecu patnje -
Pred San Marcom, na Pinciju
U crvenim košuljama.
A glazba je udarala -
Ej, Regino - s Campanila,
Ljubio sam jecaj zadnji
Umirućih za slobodu,
Što se tvojim zrakom krili
Ko vječita glazba tvoja,
Ko najljepša slika, što je
U grudu ti upila se.
Kad dječinskim očima sam
Gledo stroga Mojsiju ti,
Što ga stvori Buonarroti
Mnogo ljepšeg od Adama.
A on mi je iz svog srca
Jednu zraku izvadio:
Uzmi - reče - strijelu ovu,
Pođi svijetom, divlja dušo!
Utapaj se čas u suze,
Čas u suze, čas u smijeh;
Jer je, sinko, pjesma sjeme
Za masline u Kanaan.
IV
Ej, Regino, utri suze;
Gle, na kršlju Campanila
Duždevi se s robljem ljube,
Piju čašu pobratimsku.
I novi se tornji dižu
Sa slavenskih širnih ravni,
Novom tvomu Campanilu
Cjelov mira evo šalju.
Divna himna svijetom ječi,
I u bratskom zagrljaju
Poigrat će kolo lako,
Pjevat grlom mjedenijem.
Tresti će se sve piazze - - -
Tko to pjeva? - pitati će.
.... Aj, ta stari Campanile
S mladićima slavenskijem!
Legao je kao David
Međ djevice, da se mladi,
Pa sad igra tisućljetnik
Ko da šesnaest godina mu!
A nekaki Uskok ludi
U tamburu kraj njeg kuca,
I svakaki još "šćavuni"
Oko njega podcikuju.
Nose križe od galera,
Sve kosturi po njim vise,
Al rukama suhim mašu
Kao pjani od veselja.
I pjevaju pjesan neku
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo - prosti, Bože -
Usred Senja ili Moskve!
Nad njim prše golubovi,
Na ramena padaju im
I ljube ih baš u usta,
Pjesmu mira gugućući.
Ej, Regino, utri suze,
Sad se spušta Bucintoro:
Romanska će s njega vila
Pozdraviti istok sunca,
Sa kojeg će zraka pasti,
Da pomladi mahovinu,
Što se drevna uhvatila
Latinskijem po mirima.
Vienac, 1902.
Powered by VegCook.net