Silvije Strahimir Kranjčević — Sveljudski hram — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićSveljudski hram

Gvozdene srči i žilja pradubi sve do nebesa
Streme ko u crkvi gordoj granitne potpore sure;
Nikli su, prva kad miso ljudsko pod čelo se skresa,
- Nek su pri ruci porad torture!
Nižu se sivi u beskraj, nad njima nebo se stere
Olovna kanoti maska. Oblaci nalični krpi
Staračka koža su njena, što se u nabore bere, -
Je li od rugla, ili što trpi?
S vijeka u vjekove tako... Mali i sićušni čovjek
Ulazi, prolazi, pada studnom u ovome Hramu,
Kleči u svetištu nijemu, temelj mu zaljeva stovjek,
Timari svoju već Hakeldamu!
Gore po stupovlju redom truplo do trupine žmuri,
Križ što raspe im ruke, lomača utrobu spali,
Vjetar im kroz rebra svira, žute se bezbroj kosturi
- Besmrtni sveci u katedrali.
Ne kiti zlaćani krug ih, ćivot im ne resi mošti,
Suhe uz bršive glave tamjanski dim se ne mota;
Ljudska tek bilježi povijest krvnički satrte kosti
Sveto ko brašno u hljeb života.
Samo što orgulje bruje studnom u sveljudskom Hramu,
Muklo u prahimni bola pod nebo pjevaju hvalu - -
Vapiju svijetlo i pravdu ... Sveci na patničkom tronu
Kimaju tužno u tom koralu.
Dokle u svetištu Crkve tajno se služi opijelo,
Ide sve čovjek i čovjek - beskrajni redovi hode;
Tamo im Veliki Kostur postavlja ruku na čelo,
Pogledom praznim srce probode...
Beskrajna služi se služba - u nebo uprte oči
Gase se, staklen im pogled trne za maglenim žalim;
- - Nijemo se povrh oltara suza ko smrznuta koči
Alpha u Kolima Malim - - -