Silvije Strahimir Kranjčević — Vjekovnomu mučeniku — Tekst

Silvije Strahimir KranjčevićVjekovnomu mučeniku

Narode moj divni, narode moj dragi,
Srca moga rano, neprebolna boli,
Mučeniče živi i jaganjče blagi,
Nevoljna te duša nevoljnika voli.
Sa ljubavi vruće, sinovske rad vjere
Sunce moje gasne, oči mi se mute;
Sve čemerom ljućim danci se čemere,
Oštro trnje stere pjesniku ti pute!
Il da srećan klikćem? O, moj rode, kada?
Dok osjećam gdje ti krvna kaplja znoja
Poput vrelog gvožđa na srce mi pada,
Mučeniče živi, teška rano moja!
Čuj me, moja tugo, tebi tek se milo
Iz ranjenih grudi svaki uzdah diže,
Ko kad čedo vjerno uz majčino krilo
Plače pa si suze njojzi o vrat niže
I do njenog čela vlažno skreće oko
Gledeć gdje se briga po naborim vije;
Projeo ga život, usjeko duboko,
Crno sijuć sjeme što kukanjem zrije.
Ko taj pogled zdvojni, moja pjesma tako
Do tebe se, tužni moj narode, krili,
I ja ne znam što bih: kleo ili plako,
Što su tvoje ljude - ljudi izmučili!
Tvoja sudba gorka, bolna, zlopateća,
Zar već tebe, tugo, rubu groba vodi?
Kroz vjekove teška, vjekovima veća -
Ah, ako li suza opet suze rodi!
Mučeniče živi, žrtvo sile krute,
Svaka misô na te vrelo mi je jada:
S tebe mjesto cvijeća trovi da'nem ljute,
S tebe žeđom gorim, s tebe ginem s glada.
Pito bih ti sina: čemu bijednik ore,
Čemu crnu zemlju svojim znojem škropi,
Kad mu puna zrna za tuđina zore,
Za neznana vraga kad ju suzom topi!
Reko bih ti sinu: - Trgaj gvožđe s pluga
Pa zaori polje, što slobodom rađa;
Sakuj od njeg oštra desnici si druga,
Neka krvlju brazdi, nek te oslobađa!
Nu mi uhom cvili uzdah sinka tvoga:
Oteše mi i to za harače klete!
Rinuše me, krvni, ispod krova moga,
S materine kose bič se nama plete!
O, bijedniče živi, vijek na nove jade
Opet nove suze mute se i mute;
I biti će tako, dokle nas imade
Što ko tuđi svoje obijamo pute!
Reci: čim bih tebi anđeo spasa bio,
Na utjehu tvoju s blagog poslan neba;
Kad vedrijom pjesmom tješit bih te htio,
Samo srce tuži, samo lijeka treba.
Tek kroz slutnju viđam dan da mora sinut,
Kad će tvoja žena jednom rodit ljudi,
Što će hola orla sa oblaka skinut,
Smrtno zagnat zrno u krvne mu grudi.
Nije ljudska suza da se po njoj gazi,
Već ko sjajna zvijezda da u zvijezde plane;
Ni poletna misô da po zemlji plazi,
Već da šine hrla ko munjevno tane.
A u tebe suza i misli imade,
Da u prijestô sjedne, srce tvoje vrijedi:
O, moj rode, u tom sve su moje nade,
Pa sve kad mi trne - tvoj mi sjaj ne blijedi!