Učitava se... |
1.
Te moje pjesmice okvir su zrcala,
U koje je zraka Tvoje ljepote pala -
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice srebreni su zvonci,
Kojim je zlatan jezik Tvoja ljubav dala -
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice kitne su ružice,
Koje je Tvoja stidnost rumenju nadahla -
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice smokve su i tunje,
Kojim Tvoja duša miris je podala -
Zulimko zlatna!
Te su moje pjesmice nestašni lepiri,
Kojim Tvoja milost stvori krila mala -
Zulimko zlatna!
Stankova pjesmica glas je od sto ustâ,
A bez Tvoje bi slike bez traga propala -
Zulimko zlatna!
2.
Bog slovo napisa - da Te miluje,
A srce ne znaše - da Te miluje.
A bog ga zapisa - nebu u zvijeze,
A srce ne znaše - da Te miluje.
Tu tajnu si zvijezde - prišaptavahu,
A srce ne znaše - da Te miluje.
Taj šapat rasprše - Vjetrići svijetom,
A srce ne znaše - da Te miluje.
Taj šapat rasprše - vjetrići svijetom,
A srce ne znaše - da Te miluje.
Razumi ga i slavulj - sjedeći u hladu
A srce ne znaše - da Te miluje.
Pa taj glas uplete - u slatke pjesmice,
I raskliče širom - da Te miluje.
Tad mi živo srce - prene se iza sna
I dršćuć uzdahne - da Te miluje.
3.
Sreća pada nami s neba - o Zulimko!
Slav'mo boga za dar ždrijebâ - o Zulimko!
Jedan pjeva, drugi plače, i sve što iz iste
Božje čaše svaki treba - o Zulimko!
Taj čast ište, onaj blago, bog da, a svak vapi:
"Sirotinja na me vreba" - o Zulimko!
Drugi tonuo vas u zlato, al opet uzdiše:
"Ah, umrijet ću od potrebâ!" - o Zulimko!
Jednak pada z božje ruke, samo dobro umi
Mijesit tijesto rajskog hljeba, - o Zulimko!
Zato smjernom primaj dušom svaki dar nebeski,
Vijek ne kažuć: "Još mi treba!" - o Zulimko!
4.
Vječni otrov, vječna hrana - bez milosti
Ljubavi je strijelj i hrana - bez milosti.
Strašna j' pustoš, gdje iz čaše - višnjeg tvorca
Kap ne pada "bunar" zvana - bez milosti.
Strašno j' more, gdje ne metnu - misao luke
Za mornara burom gnana - bez milosti.
Strašan grad je, gdje ne čeka - "dobro došo!"
Hodočasta svud tjerana - bez milosti.
Znam gdje j' bunar, gdje luka i "dobro došo"
Srca moga, milovana - bez milosti!
Al ne smiješ tud, moj Stanko, - zašto vjetar
Od protivnih bije stranâ - bez milosti.
5.
Ždral putuje k toplom jugu - u jeseni,
A meni je put sjevera - u jeseni.
Pastijer čuva po planini krotka stada,
Pa se pojuć vraća kući - u jeseni.
Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskve
I jabukâ rumen-voće - u jeseni.
Što se ljeti trudio mnogo oko njega,
Vinogradnik bere grožđe - u jeseni.
Tako svatko kupi, bere i uživa
U veselju plod svojih muka - u jeseni.
A što, Stanko, plod je brigâ, mukâ tvojih?
Gorko voće - bol i suze - u jeseni.
6.
Ko bio labud po pučini - mjesec pliva po vedrini:
Tko li s tobom u daljini - mene, dušo moja, sjedini?
Jastreb hrupi na golube, da se strahom svi rasprše;
Nu podvečer ljubav čini da se s dragom drag sjedini.
Hud uzbuni more vihar, pa od broda brod rastavi;
Nebo pošlje vjetar ini - pa u luci sve sjedini.
Mura, Drava, bistre rijeke - kolijevkom su razlučene;
Al hrvatskoj u ravnini - grleći ih brijeg sjedini.
U gori su alem, rubin - dva kamena razdružena;
Nu na kruni caričini - oba zlatar vješt sjedini.
Ti si, Stanko, od Zulimke dalko - dalko rastavljeni;
Nu utješ' se i ne gini - i vas jednom bog sjedini.
7.
Strašna j' pustoš i nezdrava - gdje ne ima stana,
Tu ne niče cvijet ni trava - gdje ne ima stana,
Tu vijek bića od sunčanoga - dršće povjetarce,
Razliježe se rika lava - gdje ne ima pristana.
Mirno leži štit od pijeska - gujam iskićeni.
Od Meduze kanda j' glava - gdje ne ima pristana.
Za brežuljci pjesnatimi - smrt čeka putnikâ
Karavane nekrvava - gdje ne ima pristana.
Eno deva - ko galija bojna toponosna
S vodičem se približava - gdje ne ima pristana.
Smrca pošlje iz potaje - buru zatočnicu.
Što spe pijesak ko s rukava - gdje ne ima pristana.
Nadrvani burom padnu - noj, deva, povodič
U skut njenih od ponjava - gdje ne ima pristana.
Strašno j' gledat na to groblje - vječno beskonačno,
Tu zla smrca vijek ne spava - gdje ne ima pristana.
Zla pustoši! o koliko - ne naličiš srcu,
Što od jada uzdisava - gdje ne ima pristana.
Powered by VegCook.net