Stanko Vraz — O ponoći — Tekst

Stanko VrazO ponoći

Pô noći je! mîsli spat ne mogu;
   Slavulj plače na oknu sred uze,
U srcu mi budi žalost mnogu,
   A na oči mami gorke suze.

Sad na pamet dolaze mi slatke
   Uspomene - ko sunašce sreće;
Ljubav silna i nje ure kratke,
   Kîm nijedna već ravna bit neće.

Gdje sam ja? a gdje li je Ona -
   Taj obraz vijek dosta neproslavljen?
Nij' mi jadnu lista ni poklona,
   Što tol' davno od nje sam rastavljen.

Mjesec ko čun kroz oblake bježi,
   Rasvjetljujuć noć tihu bez vitra:
Eno kuća, vrt i hladnik leži,
   Nad njim zvijezda najsjajnija titra.

U hladniku - šta kroz grane sijeva?
   U bjelini tu se nešto giblje:
Žena lijepa kano gorska djeva,
   A na krilu mušku glavu ziblje.

To j' ljubavnik, a ona ljubovca;
   Ona njemu, on njoj lice ljubi;
Oni šapću, al glas svakog slovca
   Već na ustam blažen se izgubi.

Još se grle, cjeluju cjelovi,
   Šapću muče, tad naglo ustanu:
"Zbogom!" kažuć ljubeznimi slovi,
   I iščeznu svako na svoju stranu.

Tim sve umukne; mjesec za oblak mine;
   Skrije se zvijezda; studen hlad zapiri;
Isti slavulj na oknu utihne,
   Samo srce moje se ne umiri.