Tin Ujević — Okrutno sunce — Tekstovi pjesama

Učitava se...

Tin Ujević

Okrutno sunce  

Sunce je žarko veliko oko,
dalje od više dohvata koplja.
Ono je povrh žutoga snoplja
visoko,
visoko.

Ali svak jednako njega ne vidi.
Mene žeže u mozgu, u glavi.
Mnogo se sunce tlapi i previdi.
Ono me u meni stravi
kao sjajna rupa što u grud se savi.
Ja vidim sunca u vodi, na travi;
ja sanjam mnoga sunca na javi.

Ne mogu ga ubiti praćom,
sunce s njegovom braćom.
Ne mogu ga vući u mreži.
Ne mogu ga iscrpsti iz mlake.
A ima sunca u vlage svake,
u staklu, u ogledalu leži.

Potajno sunce svaki je alem,
suze su sunčev debeli kalem.
Ono je sašlo u duboku školjku,
ono sja u dnu kristala i ruda,
blista u hladu špilja i duda,
sunce je ispeklo debelu boljku.

Za me je šaren plašt svjetla i sjene,
i igra pikanja što žegu zjene,
za me je sanja očne mrene.

Za me je sunce u pijanoj mašti,
te se u zraku paluca i lašti,
za me je sunce u obmanskoj bašti,
i s velikim suncem mi smo tašti;
ono prašti.

Gledam ga kroz prste, ispod ruke,
gledam ga žmirke i s dosta muke.
Sunce je silno svemirsko oko,
a ja sam tanka optička leća
s bistrim žarištem u moru cvijeća,
a ja sam providno more duboko,
duboko.