Tin Ujević — Zavjetrina — Tekst

Tin UjevićZavjetrina

Strasnim mirisom lipa draga veče
sa uspomenom na olbanske zove.
- (Noćas će zadnja krvca da isteče
iz ognja bila i iz grudi ove.) -

Mirišu lipe pred Sveučilištem.
Ulica struji zaboravom jada.
Nečujno gazam svojim mučilištem,
u pitanje se grč savjesti sklada:

- Je li to onaj Zagreb koji ima
da blaži vatru groznice u meni
što minuh tuđin među domaćima,
dok još se rijeka bagreno rumeni? -

Oblak na oblak. Sjeta povrh sjete.
Sa praznom dušom ja ću tu da slažem
bokor uz bokor, sonet na sonete
i teret suza na licu da važem;

a dotle, noću ja ću, lud, da slušam
valove mora u mom slijepom oku,
talase šuplje što prepasno kušam,
kao kroz školjku, kroz savjest duboku;

i onda, tiha varoš, sunce spasa,
nudi mi konak svojeg ogrtača;
a ja kroz sreću noći znam, bez glasa,
užas od sebe i zlu nemoć plača.