Zal Kopp — Molitva šutnje — Tekst

Zal KoppMolitva šutnje

Mirišim te usne u mom pogledu
i čekam da se tvoj drhtaj mome javi,
pa da pođem u susret uzdasima.
Oko nas su rasute zvijezde
i posteljom nas mjesečina sladi.
Slušam kako mi svoj osmjeh nudiš,
i kako srcem prema meni predeš,
dok kroz kosu pleteš moje prste.

Cijelog si me prekrila srebrnim tijelom,
sve moje kapi natopila u sebe,
i sad nebo moliš šutnjom da u nas stane.
Osjećamo kožu što po nama hoda,
a obale njene postaju naše pristanište.
Iako smo po njoj bezbroj puta trčali,
ona nam se vještinom rose izmiče
i opet smo nepoznati u tom carstvu.

Velikim se strastima igramo u nama,
jedno u drugo plovimo ispruženi,
ti bjelinom, a ja buktinjom dodira.
Sa koliko načina obilazimo obronke,
kad se silni vjetrovi našim pučinama miješaju?
Znaš li, mila, stalno se u sebi smiješim,
a tvoje obline smatram svojim
i zrelosti da ih namirim imam dovoljno.

Cijelim smo početkom obuzeti,
slike zagrljaja među našim tijelima nastaju.
U paleti milovanja potezi su vreli,
svemir kojim oblažemo svaki kutak naše tišine
bogatstvom nas samih obilazi postojanje.
Mi smo sad mjesečinom postali,
ispod neba našim osmjesima zvijezde sjaje
i posteljom za nas donose slasti.