Grad je sada bio ispunjen malim tragovima, zagonetkama i smiješnim situacijama, a Luka i arhivar odlučili su napraviti malo iznenađenje za stanovnike.
Jednog jutra, po gradu su se pojavile male kartice s uputama:
“Pronađite crveni kišobran. Pod njim se skriva šifra za smijeh.”
Ljudi su se zbunjeno pogledavali, ali uskoro su počeli tražiti po parkovima, trgovima i ulicama. Djeca su se smijala, stariji su se natjecali tko će prvi pronaći trag, a Luka je u pozadini nadgledao sve sa smiješkom.
Na nekoliko lokacija, građani su otkrivali male kutije: unutra su bili papirnati avioni s porukama, mini puzzle, pa čak i stari plišani medvjedići s natpisom:
“Smijeh spašava dan. Podijelite ga!”
Arhivar je stajao kraj Luke, opušteno, dok su ljudi pratili tragove:
“Vidiš, Luka,” rekao je, “grad je sada svojevrsno kazalište. Svatko je glumac, a svaki trag — scena.”
Luka je kimnuo. Ljudi su sada sudjelovali u igri: netko bi pronašao kartu, netko drugi bi pronašao “skrivenu poruku” na drvetu, a netko treći bi slijedio trag lampica do fontane, gdje su morali otpjevati kratku pjesmu ili napraviti smiješan pokret.
Na kraju dana, svi su se okupili na glavnom trgu. Lampice su treperile, a svi tragovi, predmeti i kartice su bili na stolovima, spremni da ih netko drugi sutra pronađe.
Luka je stajao sa strane, promatrajući smijeh i veselje. Arhivar je šapnuo:
“Misija uspješna. Nitko nije povrijeđen. Svi su sretni. I nitko ne zna tko je osmislio sve.”
Luka se nasmiješio i tiho odgovorio:
“Pa, arhivaru… mislim da smo stvorili najveseliji krimić ikad.”
Grad je disao u ritmu smijeha, šapćućih sjenki i malih avantura. A Luka i arhivar znali su: tajanstvene poruke, tragovi i zagonetke uvijek mogu postojati — ali samo ako ih netko prati s osmijehom.
I tako je završila njihova mala, vesela saga. Grad je bio tajanstven, napet i pun iznenađenja, ali sada i — najvažnije — potpuno sretan.