Plaža je bila gotovo prazna, onako kako to zna biti samo na mjestima koja još nisu postala razglednice. Pijesak je bio topao, ali više nije pekao. Sunce se spuštalo prema horizontu, polako i bez žurbe, kao da zna da ga netko promatra.
Lara je hodala uz rub mora, bosa, s cipelama u ruci. Valovi su joj doticali stopala i povlačili se natrag, ostavljajući tanki trag pjene koji bi nestao za nekoliko sekundi. U zraku je bio miris soli i borova, a negdje iznad stijena čuli su se cvrčci — uporni, jednolični, gotovo hipnotički.
Nije očekivala da će ga vidjeti.
Marko je sjedio nekoliko metara dalje, na velikom, glatkom kamenu, s nogama ispruženima prema moru. U ruci je držao bocu vode, ali nije pio. Samo je gledao prema horizontu, kao da pokušava nešto uhvatiti prije nego nestane.
Zastala je.
On je prvi primijetio.
“Lara?”
Izgovorio je njezino ime kao da ga već neko vrijeme nosi sa sobom, ali ga nije imao kome reći.
Nasmiješila se, lagano, gotovo oprezno.
“Marko.”
Nekoliko sekundi nisu se pomaknuli. Kao da su oboje provjeravali je li ovo stvarno ili samo uspomena koja se previše uvjerljivo vratila.
“Što radiš ovdje?” pitao je napokon.
“Slučajno sam došla,” rekla je. “A ti?”
“Mislim da sam isto slučajno ostao.”
To ju je nasmijalo.
Prišla mu je i sjela na pijesak, malo niže od kamena na kojem je bio. More je bilo dovoljno blizu da ga čuje, ali ne toliko da ih dodiruje.
Nisu se odmah nastavili razgovarati.
Bilo je nečeg ugodnog u toj tišini. Nije bila prazna kao neke druge tišine. Bila je… poznata.
“Prošlo je,” rekao je Marko, ne dovršivši rečenicu.
“Je,” potvrdila je. “Dosta.”
Opet pauza.
Sunce je sada bilo niže, boje su postajale mekše — narančaste, zlatne, s tragovima ružičaste. Refleksija na vodi lomila se u sitnim pokretima valova.
“Znaš,” rekao je Marko, “uvijek sam mislio da ćemo se opet negdje sresti.”
“Ja nisam,” priznala je.
“To zvuči… iskreno.”
“Je,” nasmiješila se. “Ali ne znači da mi nije drago što jesmo.”
Pogledali su se prvi put bez zadrške.
Nije bilo one stare napetosti. Nije bilo pitanja tko je pogriješio, ni potrebe da se nešto objašnjava. Samo dvije osobe koje su nekad bile jako blizu, a sada su opet — ali na drugačiji način.
“Kako si?” pitao je.
“Dobro,” rekla je, pa malo zastala. “Stvarno dobro.”
Kimnuo je.
“Drago mi je.”
“Ti?”
“Bolje nego prije.”
“Prije čega?”
“Prije nego sam naučio stati.”
To ju je zainteresiralo.
“Stati?”
“Da,” rekao je. “Uvijek sam imao osjećaj da moram negdje stići. Brže, više, dalje. I onda sam shvatio da sam… promašivao trenutke.”
Lara je pogledala prema moru.
“Ja sam bila suprotno,” rekla je. “Predugo sam ostajala na mjestima koja su već bila gotova.”
“Znam,” rekao je tiho.
Nije zvučalo kao prigovor. Više kao razumijevanje koje je došlo prekasno — ali ipak došlo.
Val je lagano zapljusnuo obalu, bliže nego prije.
“Zanimljivo,” rekla je Lara, “kako se ljudi mogu naći na istom mjestu, ali u potpuno različito vrijeme.”
“Možda je stvar u tome da vrijeme mora malo proći,” odgovorio je Marko.
Okrenula se prema njemu.
“A što ako je sad pravo?”
Nije odmah odgovorio.
Sunce je dodirnulo horizont, a svjetlo je postalo mekše, gotovo tiho. Cvrčci su bili glasniji nego prije, kao da žele ispuniti prostor između njih.
Marko se lagano nasmiješio.
“Ne znam,” rekao je. “Ali prvi put nemam osjećaj da moram znati.”
Lara je uzdahnula, ali s olakšanjem.
“To je napredak.”
“Je,” složio se.
Nekoliko trenutaka kasnije, ustao je s kamena i spustio se do nje. Sjeo je na pijesak, dovoljno blizu da mogu čuti jedno drugo bez napora, ali ne toliko da se slučajno dodirnu.
Između njih je bio samo tanki sloj toplog zraka i zvuk mora.
“Znaš što mi je uvijek bilo najdraže kod tebe?” rekao je.
“Što?”
“Što si znala biti potpuno prisutna. Kao da ništa drugo ne postoji.”
Lara se nasmiješila.
“To sam naučila ponovno,” rekla je. “Nije bilo lako.”
“Vidi se.”
Pogledala ga je, ovaj put dulje.
“A ti?” pitala je. “Što si ti naučio?”
Marko je kratko razmislio.
“Da neke stvari vrijedi pokušati drugi put. Ali samo ako su oba puta ljudi stvarno tu.”
Tišina.
Ali sada više nije bila između njih.
Bila je oko njih — kao more, kao zrak, kao svjetlo koje je polako nestajalo iza horizonta.
Lara je lagano spustila ruku na pijesak, blizu njegove. Nije ga dotaknula. Ne još.
“Misliš da smo sad tu?” pitala je tiho.
Marko je pogledao njih dvoje, pa more, pa opet nju.
“Ovaj put… jesmo,” rekao je.
Val je opet došao i povukao se.
A negdje između tog dolaska i odlaska, njihovi su se prsti napokon dotaknuli — ne slučajno, nego mirno, kao nešto što se više ne mora žuriti.
Sunce je nestalo, ali svjetlo nije.
I nisu ga ni trebali.