Lokomotiva se zvala Leda, premda joj to ime nije pisalo nigdje na metalnom tijelu. Nije imala pločicu kao starije, važne lokomotive, one koje su nosile brojeve i ponosne oznake nekadašnjih linija. Leda je bila mala, gotovo zaboravljena, ali ime joj je došlo samo od sebe — iz načina na koji je šaptala kad bi stajala u tišini, iz ritma kojim je disala paru i iz neobične, blage tvrdoglavosti s kojom je svakoga jutra odlučivala krenuti dalje.
Njezine pruge nisu bile ravne i uredne kao one kroz ravnice. One su bile… lijepe. Tako ih je barem ona zvala. Uvijale su se kroz prašumu kao dugačke, strpljive zmije od čelika, nestajale pod sjenama visokih krošnji i opet izranjale na svjetlu gdje je sunce padalo u zlatnim trakama. Kiša je tamo dolazila iznenada, kao netko tko se sjeti da ima važan posao, i odlazila jednako brzo, ostavljajući iza sebe miris zemlje i listova koji je Leda voljela više od svega.
Nije uvijek bilo tako.
Postojalo je vrijeme kad je stajala na rubu starog skladišta, okružena tihim lokomotivama koje su već odavno zaboravile kuda vode njihove pruge. Ljudi su prolazili pored nje, ponekad bi netko bacio pogled, ali nitko nije zastajao. Bila je previše mala za teret, previše jednostavna za velike linije. Jednog jutra, bez ikakve posebne najave, netko ju je ipak pokrenuo. Nije to bio svečani trenutak, više nalik pogrešci koja se dogodila usput. Ali kotači su se zavrtjeli, i Leda je prvi put osjetila kako je to kad se svijet pomiče.
Od tada nije stajala dugo na jednom mjestu.
Putnici su dolazili i odlazili. Nisu to bili putnici s kartama i planovima. Bili su to ljudi koji su ponekad samo htjeli vidjeti gdje pruga vodi. Jednom je ušla žena s koferom koji je bio prevelik za sve što je nosila u sebi. Sjela je kraj prozora i cijelim putem nije otvorila kofer, ali kad je izašla, činilo se da je lakši. Drugi put ukrcao se stariji čovjek koji je tvrdio da zna svaku stanicu unaprijed, a onda se iznenadio na svakoj od njih kao da ih vidi prvi put.
Ali najneobičniji su bili oni koji nisu planirali putovati.
Jedan od njih bio je dječak — ili barem netko tko je to nekad bio. Ušao je bez pitanja, s rukama u džepovima i pogledom koji je tražio nešto što nije znao imenovati. Sjeo je na pod između sjedala, naslonio leđa na zid i rekao:
„Ako ideš negdje smisleno, možeš me izbaciti.“
Leda nije znala što znači “smisleno”. Znala je samo ići.
Prašuma je te večeri bila glasnija nego inače. Cvrčci su držali ritam, negdje u daljini čula se voda kako pada niz stijene, a lišće je šuštalo kao da se međusobno dogovara o nečemu važnom. Leda je prolazila kroz sve to kao kroz razgovor kojem nije morala razumjeti riječi. Bilo joj je dovoljno što pripada tom zvuku.
Dječak je ostao.
Nije pitao za kartu, nije pitao za odredište. Povremeno bi se podigao i prošetao kroz vagone, kao da provjerava jesu li još uvijek tu. Jednom je otvorio prozor i pustio da mu kiša smoči ruke. Smijao se bez razloga, a onda bi odjednom ušutio, kao da ga je nešto podsjetilo da smijeh nije uvijek bio tu.
„Kako znaš kamo ideš?“ pitao je jednog jutra, kad je magla bila gusta i pruga se činila kao da nestaje nekoliko metara ispred njih.
Leda nije imala odgovor koji bi se mogao izgovoriti. Umjesto toga, ubrzala je malo, dovoljno da kotači zapjevaju drugačijim tonom. Dječak je klimnuo, kao da je razumio.
S vremenom, pruga je postajala sve uža, sve više nalik stazi koju je netko davno zaboravio proširiti. Biljke su se nadvijale nad tračnice, dodirivale ih, gotovo ih pokušavale vratiti zemlji. Ponekad bi grana zapela za krov, ostavljajući trag kao podsjetnik da put nije sasvim njihov.
Jednog poslijepodneva, kad je sunce padalo nisko i svjetlost bila mekša nego inače, stigli su do mjesta koje nije imalo stanicu. Nije bilo perona, nije bilo znakova. Samo mala čistina gdje su tračnice usporile, kao da su i same odlučile zastati.
Leda je stala.
Nije to bilo naglo zaustavljanje. Više nalik uzdahu.
Dječak se podigao, protegnuo i pogledao oko sebe. „Ovdje izgleda kao da se može nešto početi“, rekao je tiho.
Nije izašao odmah. Stajao je neko vrijeme, kao da čeka da mu netko potvrdi da je to dobra ideja. Na kraju je samo slegnuo ramenima, zakoračio dolje i okrenuo se prema Ledi.
„Ako se predomislim, doći ću opet.“
Leda nije znala hoće li pruga ikad ponovno voditi ovuda na isti način. Ali nije to bilo važno.
Kad je dječak nestao među drvećem, Leda je još neko vrijeme stajala. Prašuma je nastavila svoj razgovor, kao da se ništa nije dogodilo. Onda je, gotovo neprimjetno, krenula dalje.
Putovanje je nakon toga postalo lakše.
Možda zato što je sada znala da ne mora znati. Pruga je i dalje vijugala, kiša je i dalje dolazila bez upozorenja, a putnici su i dalje ulazili bez jasnog razloga. Jednom je skupina ljudi unijela košare pune voća i ostavila ih na sjedalu, kao da su ih zaboravili, a zapravo su ih poklonili. Drugi put netko je donio mali radio koji je svirao pjesme koje nitko nije znao, ali su svima zvučale poznato.
Leda je prihvaćala sve to bez pitanja.
Jedne noći, kad je nebo bilo čisto i zvijezde vidljive kroz rijetke pukotine među krošnjama, Leda je usporila sama od sebe. Nije bilo stanice, nije bilo razloga. Samo osjećaj da treba.
Negdje u daljini, jedva vidljivo, netko je trčao prema pruzi. Nije to bio dječak. Bila je to žena s istim onim koferom, sada manja, gotovo lagana verzija onoga što je nekad nosila. Trčala je i smijala se, kao da je cijelo vrijeme znala da će Leda stati.
Ušla je bez daha, spustila kofer i naslonila se na vrata.
„Zakasnila sam?“ pitala je.
Leda je lagano krenula naprijed, kao odgovor koji nije trebalo izgovoriti.
Prašuma je bila ista, a opet svaki put drugačija. Pruge su vodile kroz ista mjesta, ali nikad na isti način. I Leda je, mala i bez oznake, nastavila voziti kroz sve to, skupljajući trenutke koji nisu trebali objašnjenje.
Nije imala plan. Nije imala krajnju stanicu.
Imala je samo lijepu prugu koja je vodila dalje.