Iznad jednog grada koji nikada nije bio potpuno tih, čak ni noću, plutala su dva oblaka koji se dugo nisu primjećivali. Ne zato što nisu mogli, nego zato što su oblaci, po prirodi, pomalo rastreseni. Vjetar ih nosi, sunce ih rastvara, a kiša ih pretvara u nešto sasvim drugo. Teško je u takvim uvjetima usredotočiti se na nekoga drugog.
Prvi oblak zvao se, barem u vlastitim mislima, Niko. Bio je pomalo čupav, uvijek malo razbarušen po rubovima, kao da ga je netko zaboravio dovršiti. Volio je promatrati grad ispod sebe i zamišljati što ljudi rade kad se ugase svjetla. Drugi oblak bio je nježniji, pravilnijeg oblika, i zvao se Lira. Ona je više voljela gledati nebo nego zemlju — pratila bi zvijezde, pamtila njihove položaje i bila uvjerena da svaka od njih ima svoju priču.
Jednog poslijepodneva, kad je sunce bilo dovoljno blago da ne rastjera sve oko sebe, vjetar ih je polako približio. Niko je prvi primijetio da više nije sam.
„Oprosti,” rekao je, iako oblaci rijetko govore naglas, „jesi li oduvijek tu?”
Lira se nasmiješila na način na koji se oblaci smiju — jedva primjetnim zadebljanjem na rubu.
„Nisam sigurna. Možda jesam, samo me nisi gledao.”
To je bilo dovoljno da Niko ostane uz nju malo duže nego inače. A kad su oblaci jednom blizu, stvari se počnu događati same od sebe. Vjetar ih je pokušao razdvojiti, ali ovaj put nisu se odmah prepustili. Malo su se rastegnuli, malo su se prilagodili, i ostali su zajedno.
Dani su prolazili, i njih dvoje su naučili kako se kretati kao jedan. Niko je pokazivao Liri grad — parkove koji su iz zraka izgledali kao zelene mrlje, rijeku koja je vijugala kao da pokušava pobjeći sama od sebe, i krovove koji su noću svijetlili kao da svaka kuća čuva svoju malu zvijezdu. Lira je zauzvrat pokazivala Niku nebo — gdje se koja zvijezda pojavljuje, kako mjesec mijenja lice i zašto neke noći izgledaju dublje od drugih.
„Znaš,” rekla je jednom, „oblaci stalno misle da nestaju. A zapravo samo putuju.”
„Kako misliš?” pitao je Niko.
„Pa, kad padnemo kao kiša, završimo negdje drugdje. U rijeci, u moru, u nekoj biljci. Onda se opet vratimo gore. Nitko ne nestaje, samo promijeni oblik.”
Niko je o tome dugo razmišljao. Nije mu se baš sviđala ideja da se jednog dana raspadne. Ali ako je to značilo da će se opet negdje pojaviti… možda i nije tako loše.
Jednog jutra nebo se promijenilo. Nije bilo postupno, nije bilo najavljeno — jednostavno se dogodilo. Vjetar je postao snažniji, nemirniji, kao da ga netko negdje žuri. Ostali oblaci počeli su se ubrzano kretati, sudarati, razdvajati.
Niko je osjetio kako ga nešto vuče.
„Ne sviđa mi se ovo,” rekao je.
Lira je bila mirnija, ali ne zato što se nije bojala.
„Mislim da je ovo ono o čemu sam pričala.”
Vjetar ih je počeo razdvajati. Njihovi rubovi, koji su se danima nježno dodirivali, sada su se rastezali i pucali u tanke niti.
„Hej!” viknuo je Niko. „Ne želim da ideš!”
„Ne idem,” odgovorila je Lira. „Samo mijenjam put.”
Kapljice su se počele stvarati. Prvo jedna, pa druga, pa cijeli niz. Niko je osjetio kako postaje teži, gušći.
„Što ako se više nikad ne vidimo?” pitao je.
Lira se još jednom približila koliko je mogla.
„Onda ćemo se sresti negdje drugdje. Možda kao rijeka. Možda kao magla. Možda opet kao oblaci. Svijet je pun kruženja.”
I onda su pali.
Grad ispod njih dobio je kišu kakvu dugo nije imao. Ljudi su trčali pod krovove, otvarali kišobrane, gledali u nebo s blagim negodovanjem. Nisu znali da upravo gledaju rastanak koji zapravo nije rastanak.
Niko je završio u maloj lokvi na pločniku, između dvije napukle ploče. Lira je, nekoliko ulica dalje, pala na list jednog drveta, skliznula niz njega i završila u tlu. Na prvi pogled — daleko jedno od drugoga.
Ali vrijeme za vodu ne teče isto kao za ljude.
Sunce se vratilo već sljedećeg dana. Polako je grijalo asfalt, lišće, krovove. Kapljice su se počele pretvarati u paru, lagano se dizati natrag prema nebu.
Niko je osjetio kako postaje lagan.
„Aha,” pomislio je. „Ovo je ono putovanje.”
Negdje u istom tom toplom zraku, Lira se dizala također, ne znajući točno gdje će završiti, ali s nekom tihom sigurnošću da se ništa nije izgubilo.
Trebao je proći još jedan dan da se nebo ponovno počne puniti oblacima. Među njima, jedan malo razbarušen, i jedan nježniji, pravilniji.
„Hej,” rekao je Niko, ovaj put bez oklijevanja. „Jesi li oduvijek tu?”
Lira se nasmiješila.
„Možda jesam. Samo me nisi gledao.”
I ovaj put nisu čekali da ih vjetar spoji. Sami su se približili, znajući već da čak i ako ih opet raznese, to neće biti kraj — samo još jedno poglavlje njihovog putovanja kroz nebo koje nikada ne ostaje isto, ali uvijek nekako zadrži sve što je u njemu ikad bilo.