Nakon mjeseci promatranja, Zylar je odlučio malo eksperimentirati. Njegova ideja nije bila mijenjati ljude, već nenametljivo ih iznenaditi, stvoriti male čudne trenutke koji će ih nasmijati ili barem zbuniti – i time još bolje razumjeti Zemljane.
Prvi eksperiment bio je jednostavan: u središnjem parku jedne metropole Zylar je isprogramirao male holograme ptica. Nisu bili obični hologrami – one su plesale u ritmu prolaznika koji su prolazili pored fontane. Ljudi su stajali, gledali, smijali se i počeli oponašati pokrete ptica. Neki su čak zaplesali sa svojim psima. Zylar je zapisao:
“Smijeh je moćan i zarazan. Interakcija s virtualnim entitetima povećava spontanost ljudskog ponašanja. Fascinantno.”
Drugi eksperiment uključivao je… kafiće. Zylar je nenametljivo na stolove stavio male, nevidljive sile koje su čašama ili šalici kave lagano mijenjale položaj. Ljudi su gledali oko sebe, smijali se i pitali jedni druge:
“Jesi li i ti to vidio?”
Nitko nije znao pravi uzrok, a reakcije su bile savršene: smijeh, razgovor i male igre nagađanja.
Treći eksperiment bio je još zabavniji: u gradskoj biblioteci Zylar je nenametljivo preuredio neke knjige tako da, kad bi ih netko izvukao, iza njih bi “ispale” male bilješke s komplimentima ili smiješnim uputama:
“Ako ovo čitaš, napravi osmijeh i podijeli ga sa susjedom.”
Ljudi su se smijali, neki su stvarno dijelili osmijeh, a Zylar je zapisao:
“Najmanji impulsi uzrokuju najveću društvenu interakciju. Ovo je nevjerojatna, ali jednostavna formula ljudske sreće.”
Kako su mjeseci prolazili, Zylar je primijetio jednu važnu stvar: iako su njegovi trikovi bili mali i nenametljivi, ljudi su postajali… svjesniji čudnovatosti svog svijeta. Svakodnevni život, ranije dosadan i predvidljiv, sada je imao neobičnu čaroliju.
Prije nego što se odlučio vratiti u svoj sustav, Zylar je poslao još jednu poruku Zemljanima – opet nevidljivu očima, ali prisutnu u energiji malih čudnih događaja:
“Svijet je zabavan i smiješan. Pogledajte pažljivo. Čak i nesavršenost može biti izvor radosti.”
I dok je njegova srebrena letjelica nestajala iz orbite, Zylar je osjećao mir i zadovoljstvo. Zemljani su bili kaotični, smiješni i ponekad zbunjujući, ali upravo je ta nesavršenost bila ono što ga je fasciniralo i veselilo.
Zylar je znao da će se vratiti. Postojala je još toliko mala čuda koja su čekala da budu otkrivena – i još toliko prilika za smijeh.