Možda je već rujan.
Pijući kavu bez okusa
u vrtu kavane na Museuminselu,
razmišljao sam o Berlinu,
o njegovim tamnim vodama.
To su crna zdanja, koja su puno toga vidjela.
Ali u Europi vlada mir, diplomati drijemaju,
sunce je blijedo, ljeto spokojno umire,
pauci mu tkaju sjajan pokrov, suhi listovi
platana pišu uspomene iz mladosti.
Eto što je vita contemplativa.
Tamne mrlje Pergamona, unutra bijeli reljefi.
Poprsje grčke ljepote. Eto što je.
Oltar pred kojim se nitko ne moli.
Eto što je vita contemplativa.
Narkissos – rimska kopija grčkog dječaka
na protezama od mjedi (invalid iz kojeg rata?)
Pored je kuros s testisima (phallus nestao).
Vjerojatno smo na pustom otoku.
Bez žurbe, polako teče vrijeme.
Blaga bespomoćnost, eto što je vita contemplativa.
Sreća. Trenutak bez sata, kao što je rekao pjesnik,
kojeg je u Lublinu pogodila bomba. Eto što je.
A kad bi opet u tom ili drugom gradu
izbila vita activa, što bi učinila Artemida
iz četvrtog stoljeća p.n.e.? Narkissos? Hermes?
Pergaminska lica me gledaju sa zavišću
- ja i dalje mogu pogriješiti, ona više ne.
Izjednačavanje dana i noći, eto što je.
Jave i sna, svijeta i uma. Radost.
Umirenost, napetost pažnje, levitacija srca.
U crnim zidovima tinjaju svijetle misli.
Eto što je. Što je, ne znamo.
Živimo u ponoru. U tamnim vodama. U bljesku.
Prevela: Đurđica Čilić