Učitava se... |
Zvjezdice se nebom zlate,
Među njima mjesec plovi,
A po kuća cijela sela
Svijetle se svuda krovi.
Po šumici glasak bruji,
Tičice ga mile daju,
A bubica sitna zuji
Po mjesečnom leti sjaju.
Pirka vjetrić sa svih strana
Pa cvjetiće zalelija,
A duša se moja mlada
Rajevanjem tu napija.
Tu sam sio na travicu,
Kraj potoka, meka, bajna,
Uz'o sitnu tamburicu,
Pa uživah svijeta sjajna.
Uzdahn'o sam dva, tri puta
Pjevajući prošlu slavu...
Tamburicu milu spustih,
I podigoh nebu glavu:
Kumovsku sam slamu gled'o,
Zv'jezde gled'o kako sjaju,
I bac'o sam, srpsko čedo,
Pogled svakom neba kraju.
Zamislih se: ko to tajno
Krasno, plavo nebo stvori?
I sa milim da se bajno
Zvjezdicama blista gori?
Ko sunašce žarko dade,
I one mu zlatne zrake?
Tu prirodu ko sazdade
I miline prosu svake?
Tada mi se izdaleka
Nešto milim glasom javi:
Bog sve stvori - i čovjeka -
Njega ljubi, njega slavi!
Ja se trgoh - glasak čujem -
Pa sa strahom prošaputa':
Tebe ljubim, tebe štujem
Neizbrojno, Bože, puta!
1887.