Učitava se... |
Tamo, kud misli samo očajnog roba stižu
I suzom duše mu bolne orošen gorki vaj,
Silna i veličajna uvis ga krila dižu -
U vječne slobode kraj.
Pod sjenkom njegovih krila, u stegu ledene strave,
U prahu, u nizini, slabi se crvak vije;
Pred burnijem mu krikom zebnjom se sove dave,
U mrak se svaka krije.
Pomamne sile munje, odjeci groma jaka
Ne slediše mu stravom herojsko srce vrelo, -
Kroz onaj gusti oblak, do zlatnog sunca zraka
Nosi ga krilo smjelo.
Oj sine slobode vječne, da li će srpska mati
Jedanput tako vidjet, u visu sinka svog?
Kô tebi, orle suri, hoće li krila dati
I njemu silni bog?
U Mostaru, 1890.