Aleksa Šantić — Sestra — Tekst

Aleksa ŠantićSestra

Hladna kiša pada. Studen vjetar bije.
Mračni veo noći vasionu krije.
Sve u grobnom miru mrtvi sanak sniva,
Nijedan se glasak glasu ne odziva,
Poljane su puste, nestalo pastira,
Niti milozvučnu slavuj žicu dira;
Sve je mrtvo, prazno, kô duša bez nade -
Sve ti tugu priča, terete i jade.

Niotkuda java. Stravom duša trne,
A ja budan lutam posred noći crne;
Željno pogled leti u taj istok sveti,
Željno srce pita: da l' je danak meti?
Ta hoće li skoro kroza guste tmine
I sunašce zlatno nama da zasine?
A u tome času iz te noći crne
Zlokobna mi sova više glave prhne.

Al' šta čujem sada? Kakve usne glase?
Da l' nam mila zemlja tužno rasplaka se?
Il' anđeo sleti sa nebesa doli
I nad srpskom zemljom svete suze proli?
Ili soko cvili u toj kršnoj strani,
U duši mu sada rađaju se dani,
Oni sveti danci kad je sunce sjalo,
Po gori i dolji cvijeće iznicalo?

Ne, na hladnom grobu, na golome kamu,
Gledaj jednu momu rastuženu, samu:
Mlado svoje lice u suzama kvasi,
Gruva mlade grudi, čupa guste vlasi,
A uz svaku suzu što joj licem tekne
Žalostiva pjesma tužaljka odjekne,
I nošena krilom vihora pomamna
Izumire tiho posred mraka tavna.

Oj, za kime žali to djevojče drago?
Da li otac, majka, - najsvetije blago -
Il' joj mila seja u grobu počiva,
Il' za vojnom mladim suzice proliva?
Ne, anđelski glasak mome rasplakane
Tužno zbori: "Brate, moj bijeli dane!"
A ti sjetni glasi sestrinskijeh rana
Izumiru tužno posred mraka tavna...