Aleksa Šantić — *** (1888) — Tekst

Aleksa Šantić*** (1888)

Ja na brdu - zora sviće,
Vas miriše kraj,
A rosica na cvjetiće
Prosula je sjaj.

U rumenu mile zore
Jedna zvjezda sja,
Mrakovi se s njome bore -
Danica je ta.

Podig'o se oro suri -
Krilim' goni mrak,
I soko se s njime žuri,
Polet mu je jak.

U tišini, u milini,
Slušam tičiji hor;
Pogled bacih: - u daljini
Jedan srušen dvor...

Vas u gustoj crnoj tami
Krije mu se lik,
(Iz daljine izgleda mi
Kao mučenik.)

Sve mu mrtvo, mukom muči,
Iščezn'o mu glas,
Katkad samo sova buči -
Noći na užas.

Kam po kamen sve se ruši,
Hladan kao led,
A u zimskoj crnoj duši,
Otrova je jed.

Prema njemu ona stala -
Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
Raširiti moć?

K'o da čujem odgovora.
K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
Srca bratski splet.