Zar ne možeš izaći iz tog prokletog auta?
Ne, trčala sam do šestog kata spiralnim
stepenicama,
a na gradilištu sam našla samo materiju.
Polako pružam nogu iz auta
Vani je jesensko sunce.
Napokon sam okružena smeđom.
Napokon postajem svijetla točka.
Vidjet ćeš me?
Moraš me zapaziti iz tramvaja.
Zastoj je oko tri.
Kliznut ću između spojki, postaviti
zrcala na izlozima,
fotografirat će nas s prozora u Ilici,
u dvorištu će biti slavlje,
prodavačice Name postat će lutke.
Svi prozori će biti otvoreni,
tramvaji će kliziti vrlo polako.
stat će zbog nas.
Zbog poljupca u gradu
koji je izostao.
Dvorište da.
Sjedni ako si umoran.
Sunce sada drugačije pada.
Jednog dana nosit ćeš kufer pun knjiga
i usporit ćeš korak.
Bit ćeš umoran od predstojeće zabave.
Nemoj mi reći kamo ides.
Sve ćemo prozore na dućanima otvoriti
i svi će mi pomoći da te pronađem.
Odjednom ona izlazi kao zla slutnja iz
prijateljeva auta i trgne se,
baca pogled na moje bijele cipele.
Ne zna kako sam zapravo umorna od traženja,
naslućuje sasvim drugačije stvari,
zove u 12
prži poput sunca u srpnju.