Zakasnit češ na vlak za Ljubljanu.
Moraš se pod hitno naći s njom na pola puta do
Rima.
Još nije sve propalo, još nisi bio u Rimu.
Spavat ćeš u vlaku.
Ne moraš se brinuti za prtljagu koju nemaš.
Pola je razbacano u stanu,
malo u Berlinu,
malo kod nje,
puno kod mene.
Taksi je na dnu.
Oprostite, koliko biste nam uzeli?
40.
Onda ništa, hvala. Idemo mi pješice.
Trči prije tih žena, mi bismo ipak.
Nema sad.
Vi ste malo prije bile.
Ne, nismo.
Koga pravite ludim?
Pa što onda, bile smo i predomislile smo se,
očajnički tražimo.
Jurimo toliko brzo, valjda da sustignemo one žene
koje smo ranije sustigle
i ubacimo se prije njih u taksi.
Nervozno brojim novac,
čuvari blokiraju ulaz,
stepenice se užasno kližu,
stakla WC-a su orošena.
Nema ga. Pauza.
Vrisak.