Donio si mi pregršt satova
velikih, šarenih.
Osvojili su sve zidove,
sobe, stolove, albume,
izbacili me iz takta.
Ako izgubim ritam
neću stići na taksi,
a ti dolaziš za pola sata.
Hoćeš li vode?
Ustajala je.
Je li iste temperature kao i ti?
Da. Vruća јe.
Dolazim u iskušenje da je popijem.
Častit ću te.
Nemoj.
Hoću, ali ne danas.
Aja ću tebe samo danas.
Brojim vrijeme, brojim susrete.
Pušeš mi u lice dok plešem.
Doći ću ti s leđa, ne brini se za mene,
mogu trčati brzo.
Vjeruj mi, mjesto ulice je bitnije nego vrijeme.
Vjeruj mi, bitnije je mjesto na tijelu.
Prije ili poslije upoznao si njih.
Ja samo vežem mjesta na koordinatama,
Zatim tu i tamo malo vremenski uskladim.
Ne pitam zašto, kada, kako to da nije saznala, čula
iako svijetli,
isključujem je.
Ubit ću te.
Može, ali polako.
Runoliste koje nosiš na košulji treba doseći.
Penji se polako.
Hoćeš mandarinu?
Ne. Zar vidiš čežnju u mojim očima?
Dolazi tramvaj. Zar?
Digle smo se da ne bismo bile ostavljene.
Nazvat ćeš me?
Tek kada se vratim.
Ne znam više tvoj broj.
Moja linija je stalno zauzeta
Sve i da hoću.
Ni poznanici u kafiću ne prepoznaju više tvoje
pismo.
Nema me više ni na fotografiji.
Puhni malo na nju, zagrij je svojim dahom i gle:
Pojavljuje se ona,
svaki put druga.
Koliko si dugo hodao za mnom tada u Teslinoj?
Satima.
Rekao sam ti što mislim.
Pa nisam ti to dala u ruke zato, nego da te gledam.
Kada ćeš doći?
Nemam sat.