Usitnjeno je moje vrijeme. Svaka sekunda
skriva okean. Sada, postojim za odustajanja.
I nedorečenost. Sve što znam znam iz knjiga.
U oaze plemenite praznine pohranjujem
urne sa pepelom mnogih svojih ja.
Proći će nebo i zemlja, ali prolaze i riječi.
Poezija – pismo nepovratno.
Poneka slika, kao pelud na prstima, ostaje.
U njoj, katkad, alhemiju meda otkrivam:
kamene terase i maslinjaci po jadranskim otocima;
frutti di mare, bokal bevande i paški sir
u konobi u Komiži;
borove iglice na mladoj koži vrganja iz
bosanskih šuma mog djetinjstva;
djevojka što miluje zaspalu mačku
na stepeništu puste vile u nekoj od uličica
starog dijela grada Rodosa.
Hronika sitnica.
Dovoljna za čitav jedan život.