kod mene je
sve ostalo isto
otkada ne dolaziš
dani se dijele
na jednake kriške
naslonjač u kojem si
volio sjediti
gubi tvoje obličje
nema fotografiranja
sve više postaješ stvaran
suhi buketi u vazama
predaju se prašini
prijatelji umiru
budim se prije svitanja
ručam u preletu
čak je i lišće opet
počelo žutjeti
ne grle me
na dolasku i odlasku
ponovno pišem pjesme
sve je ostalo isto
samo što život
ne prolazi
nikako da prođe