vukla sam ga
uzvodno Cetinom
boje graška
bacala
žutog od brnistre
s vrha Mosora
postidjela
u Meštrovićevoj galeriji
pred kipom Kiklopa
ispalila u nebo
iz prizemlja Vestibula
vodili smo ljubav
u korskim sjedalima
iz trinaestog stoljeća
pod Buvininim vratnicama
na morskom pladnju
od starog srebra
izložila sam ga kiši
na oltaru Svetog Staša
ostavila pismo
stavljala mu obraz
uz ružičasti cvijet badema
i plavi ružmarina
umivala ga
iz Dioklecijanovog vodovoda
rekla sam mu da je
mahovnjak crveni
kremena spužva
samo sličan ali nikad
poput koralja
prislanjala sam ga
na mlohavu dojku
Eve s Radovanovog portala
šaptala mu nešto bezumno
s romaničke propovjedaonice
i bacila pod noge lavovima
probadala sam
njegova pješčana srca
iglama čempresa
i škropila ih vodom
krstionice Alešija
pogledom sam ga nosila
na Brač i Šoltu
pronašla mu lik
i pred njim klečala
u kapeli Ivana Blaženog
oplakivala ga noću
dok se rugao mjesecu
oslonjen na Zlatna vrata
kao da je cvijet morski
perjaničar
a ne obično šilo morsko
i zatekla ga
pri povratku
na istome mjestu
maslinasto slanog
bez ogrebotina
kako mi govori
preko novina
doista
nije te bilo
kažeš da si putovala