Ta zemlja koja me drži,
ta stijena na kojoj stojim,
i kojoj je ime domovina —
sad ne znam na kojoj je strani svijeta.
Rijeke i planine, i oblaci povrh moje glave,
i sunce ponad kolijevke
— otišli su istim onim pravcem
kojim je nestala i domovina.
Jer, tlo na kojem sad obitavam
— poboden u zemlju kao koplje koje se gasi —
nije šire od moja dva krvava stopala,
a granate što su izrovale zemlju opominju
— da su to sad te četiri strane svijeta,
i granica jedine domovine
koja mi je ostala,
i da nema drugog puta,
niti drugog zavičaja,
osim gore, u nebo,
ili dolje, u zemlju.
Prvu i posljednju,
domovinu.