Strah me je, kažem, i stisnem te za ruku. Bojim se, kažeš, i uzvratiš stisak. Želim te, kažem, i približim se.
Poljubiš me. Uzvratim poljubac – ne, ne mogu to reći. Ne mogu reći tko je tko u poljupcu, kao što više ne znam tko koga drži za ruku, ja tebe ili ti mene. Ne gledamo se, ne govorimo, ne vjerujem da išta čujemo.
Osjećamo sve: potpunost, stopljenost, pretopljenost: puti koje su se stopile jedna s drugom.
Mogu zatvoriti oči, mogu začepiti uši, mogu prstima stisnuti nos i udisati na usta pa tako potisnuti i čulo njuha, ali ne mogu, ni na koji način ne mogu, rekao bi Epštejn, oderati kožu s vlastitoga tijela. Moja put, moja koža, moje tijelo i ja, jedno smo isto. Glas odzvanja izvan mene. Ponekad glas nije «ja». Dodir uvijek jest «ja». Kad govorimo, razlikujem svoj i tvoj glas, ne mogu biti tvoj glas. Kad se slušamo, čujemo razlike između sebe, čujemo jedan drugoga. U svim odnosima spoznavanja i komunikacije postavljamo se kao dva odvojena subjekta, koliko često (i neželjeno i ne-svjesno) u hijerahiziranim odnosima subjekta i objekta.
I znam da ne mogu govoriti drugim glasom, i ne mogu vidjeti drugim očima, nego svojima vlastitim, ali u dodiru kože, ne mogu nas razdvojiti. Da li se tada udaljavam ili približavam sebi? Upravo dodir, kao stalna uzajamnost, kao stalna povratnost opažanja i djelovanja, stvara mogućnost bliskosti. Ili sam krivo razumjela Levinasa?4 U prijateljskim i ljubavnim odnosima, tamo gdje je mjesto taktilnosti, tamo gdje ne moramo, ili, još jasnije, gdje ne smijemo biti taktični. Tamo gdje želimo zagrliti. Tamo gdje grlimo. Zagrljaj, a.