Dodir je negdje ostao, zadržao se, kao trag na koži. Više tragova: crta koju prolazi jagodica prsta, jagodice prstiju, toplina koju izvlače iz sebe, prenose, utiskuju u kožu, u tijelo drugoga.
Dodir, kao trag olovkom, kao da vas je netko – kao što to rade djeca, ali i oni malo odrasliji - pošarao olovkom, povukao liniju flomasterom, kemijskom, možda perom, možda tintom. Grafitnom olovkom ne, to boli. Dodir i trag, neizbrisivo i nevidljivo.
Kao trag suze na licu. Točno znaš kuda putuje, kako se slijeva, pratiš njezin tok, zatim obrišeš prstom. S vremenom tragovi nestaju, udubina koju je na koži ostavio dodir drugoga odmah nestaje. Barem izvana, izunutra traje zato što tijelo pamti. Tijelo je naš najbolji spremnik pamćenja, pouzdan baš zato što ga ne uspijevamo svjesno kontrolirati. Mi zaboravljamo, tijelo pamti. Mi potiskujemo, tijelo se odupire. Mi donosimo odluke, tijelo ipak odlučuje. U sebi skuplja otiske, veže se uz prostore, pamti osjetilima.
Sve donedavno, nisam pravo ni znala da postoji posebna teorija o dodiru, točnije, teorija dodira. Otkrila sam to na početku knjige Filozofija tela Mikhaila Epštejna, koju sam pohlepno otvorila već u vlaku između Beograda i Zagreba, svega nekoliko sati nakon kupnje. Prema grčkom korijenu (od imenice «haphe» - dodirivanje, opipavanje, i pridjeva «haptikos» - što se najčešće prevodi kao «osjetilan», a u latinskom je to «taktilan»), upućuje nas Epštejn, ta se teorija, teorija dodira, naziva haptika. I imenica i pridjev nastali su od glagola dirati, dodirivati, pa onda i ticati i pipati (haptesthai) i upućuju nas u razmišljanje o osjetu dodira.
Onom koji je, iz racionalnoga kuta, najprimitivniji. Osjetilima oka i uha pripada pravo prvenstva: smješteni su u glavi, za čovjeka su slijepljeni sa svijetom ideja i pojmova. Čujemo, mislimo i izgovaramo riječi, ono što vidimo odmah pretvaramo u opojmljenu i pojmljivu sliku. Ta dva osjetila, i ta dva ljudska osjetilna «sredstva», gledanje i slušanje, svjedoci su realiteta, priopćivi, služe u prostoru argumentacije i dokazivanja.
Smatramo ih pouzdanim svjedocima, čak i onda kada znamo da ljudska osjetila nisu u svakoga pojedinca «uštimana» na istu frekvenciju. U suvremeno doba, za takve slučajeve postoje mjerni instrumenti i pomoćna sredstva koja nam izoštravaju osjete vida i sluha, poravnavaju nas sa standardom i normom. Brišu naše minus kratkovidnosti i naše plus dalekovidnosti, tomu služe stakalca, leće i naočale. Vraćaju nas u potpuni svijet sluha, pomoćnim slušnim aparatima, umjetnim pužnicama. Titraji i frekvencije osiguravaju nas kao racionalna bića koja istinito spoznaju svijet. Time nam prenose informaciju, time nam omogućuju komunikaciju.
A što je s kožom, što je s osjetom dodira koji se proteže cijelom površinom našega tijela i duboku u našem tijelu, u unutarnjim, tako osjetljivim, prostorima obavijenim sluznicom, u sluzokoži? Da li koža spoznaje? Aristotel bi se pitao: «Da li je osjetilo opipa unutra ili nije, već je to upravo meso?» Kakve informacije prenosi dodir? Kako komuniciramo cijelim našim tijelom, našom puti? Što se događa kad sami sebe dodirnemo, kada se rukom oslonite na koljeno, što to ili tko to u nama točno osjeća, možemo li odvojiti dodir koji dlan odašilje i dodir koji dlan prima? I, na koncu ovoga reda pitanja, zašto jedan kratak, ovlašan i sasvim površan dodir, poput nehotičnog poljupca može značiti više nego tisuće i tisuće jasno izgovorenih i jasno odslušanih riječi? I zašto ono što ne vidimo može značiti više od onoga što vidimo?