Kao i u svakoj teoriji, na početku bijaše Aristotel. U svojoj knjizi O duši Aristotel napominje da čovjek «u drugim čulima zaostaje za mnogim životinjama», ali da ih, što se tiče dodira, u mnogome nadilazi upravo po stupnju osjetljivosti toga čula. I iz svog opažaja, Aristotel - za nas danas neobično, ako ne i protuslovno – zaključuje kako je upravo zbog toga čovjek najrazumnije živo biće. Haptika, ili kasnije – haptologija, bavi se dodirom i dodirivanjem, kožom kao «organom opažanja», taktilnim oblicima ljudskog djelovanja i samoizražavanja. Prema Mikhailu Epštejnu, suvremenom ruskom filozofu, koji kao osnovu svoje Filozofije tijela uzima upravo haptiku, ona u osnovi podrazumijeva interakciju čovjeka s okolnim svijetom, ljudsko djelovanje koje je posredovano kožom kao organom dodira. U dvije i pol tisuće godina, od Aristotela do danas, ljudska je civilizacija napredovala u pravcu koji je čovjeka odjeljivao od dodira kao primarnog i sveobuhvatnog kontakta sa svijetom. Prenošenje informacija posredstvom dodira postaje sve manje bitno tijekom ljudskog razvoja – kako u smislu ontogeneze, tako i u smislu filogeneze. Male bebe umiru bez dodira, nas civilizacija uči ne samo da preživljavamo bez njih već nas tjera na potiskivanje i odricanje.
Represivne društvene norme upućuju nas u kojim je svakodnevnim situacijama dodirivanje «neprikladno i neprimjereno». Nedolično ponašanje, u krajnjoj liniji nemoralno. Zamislite da na šalteru u banci poželite dodirnuti bankovnog činovnika ili činovnicu? Morali biste pokušati progurati ruku kroz onaj tanušni prolaz koji odvaja staklenu ili plastičnu pregradu od horizontalne površine. Naravno, ako imate «osobnog bankara», rukovat ćete se s njim na početku i na kraju sastanka. Ali ga – pa čak ako ga i poznajete privatno – nećete pokušati poljubiti u kontekstu službenog sastanka. Odobren vam je veliki zajam? Možete htjeti skakati od sreće, ali kodiranje znaka zahvalnosti upućuje vas na grimasu širokog osmijeha, zahvalno kimanje glavom i eventualni kurtoazni poklon. Cvijeće i bombonijera, uvijek prije zagrljaja i poljupca. Na autobusnom kolodvoru, nema niti centimetra slobodnog prostora između pregrade i pulta: šalter je napravljen tako da postoji pojačivač zvuka s pomoću kojega vas čuju s druge strane, a u pultu je izdubljena plitica podijeljena u dva dijela. U jedan stavite novac ili karticu, u drugom dobivate kupljenu kartu i račun.
Da, znam, razlozi zdravstvene i svakovrsne druge sigurnosti odlučuju o takvim dizajnerskim potezima u zgradama javnih službi. Ne ljubite se, ne dodirujte se, nosite maske i perite ruke, slušali smo cijelu jesen, opkoljeni agresivnom farmaceutskomedicinskom kampanjom protiv svinjske gripe. S gripom i bez nje, zapadna je Europa društvo s najnižim indexom dodira između ljudi. Neke nacionalne kulture, poput francuske, ipak, propisuju silnu količinu društvenih poljubaca dnevno. Jedno je istraživanje na osamdesetih godina, na koje se poziva i Epštejn, pokazalo da se u pariškom kafiću ljudi prosječno – tijekom jednog sata – dodirnu više od sto puta, dok istovremeno, u britanskom pubu, možete satima čamiti bez ijednog dodira.
Razvoj haptike ili teorije dodira posljednjih je desetljeća, međutim, otišao u drugom pravcu. U onom području u kojem pravih osjeta i čula nema, u području umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti osjet dodira postao je ključem za suvremena istraživanja. Što nam, zapravo, o razvoju tehnologije i transformaciji naših osjeta govore izumi poput ekrana koji se dodiruje i zamjenjuje klasičnu tipkovnicu, novog I-pada koji je netom izašao na tržište i hvaljen je upravo zato što komunikaciju i informaciju obavlja putem «dodira»?
Spajamo ono što je krajnje prirodno, primarni osjet iz kojega su se razvili svi drugi, s vrhunskim dostignućima novih informatičkih tehnologija. Dodirujemo ekran. Osjećamo? Šaljemo i primamo informacije, komuniciramo. Da li osjećamo, ponavljam pitanje. Nisam sigurna, ali nešto osjećamo i u toj vrsti dodira. Osjet dodira najsloženiji je zadatak u stvaranju potpune iluzije virtualnih osjeta. Možda nije tako teško kad se radi o relativno izmjerljivim osjetima: toplo/hladno, tvrdo/meko, hrapavo/glatko...
Ponovo Aristotel, isto mjesto, O duši, 422b: «Čini se da je svaki osjet osjet samo jednog para suprotnosti, kao npr. vid bijeloga i crnoga, sluh visokog i dubokog, okus gorkog i slatkog. No, u opipljivom ima mnogo suprotnosti: toplo i hladno, suho i vlažno, tvrdo i meko i drugo takvo. /.../ nije jasno koja je tako jedinstvena osnova kod opipa kao što je kod sluha zvuk.»
Kad se radi o dodiru kao osjetu bilo ugode bilo nelagode, ništa nije jednostavno. Posebice kod dodira ugode koji stvara sigurnost, ili dodira kao mjestu rađanja užitka, erotskog užitka, onda mjerne naprave zakazuju. Ne znam zapravo niti zašto niti otkada, ali već dosta dugo svaki svoj ne-službeni mail, završam kratko: zagrljaj, a (zagrljaj zarez a točka). Možda baš zato što u virtualnosti elektroničke komunikacije zapravo izostaje svaki osjet, možda ih sve zajedno, zbog toga, zamjenjujem onim primarnim: dodirom. Dodirom koji je izostao, a možda i nije.