Zemljo, zemljo,
dok voziš svoj ringišpil
prema izumiranju,
pravo ka korijenima,
zgušnjavaš oceane kao umak,
sagnjila u svojim špiljama,
pretvaraš se u zahod.
Tvoja stabla su savijene stolice.
Tvoje cvijeće stenje, na svoja zrcala,
i plače za suncem koje ne nosi masku.
Tvoji oblaci nose bijelo,
pokušavaju postati redovnice
i upućuješ devetnice nebu.
Nebo je žuto od svoje žutice,
i njegove se vene izlijevaju u rijeke
u kojima ribe kleče
kako bi progutale kosu i kozje oči.
Sve u svemu, ja bih rekla,
svijet se davi.
A ja, u mom krevetu svake noći,
slušam kako mojih dvadeset cipela
razgovaraju o tome.
I mjesec,
pod svojom tamnom kapuljačom,
pada s neba svake noći,
sa svojim gladnim crvenim ustima
da bi sisao moje ožiljke.
Preveo: Petar Opačić