Ostavljamo za sobom čuđenje kao što
životinja ostavlja šumu koja gori: očiju
prigušenih od dima, krzna sivog
od pepela. Odlazimo kao razmetnici, pogrbljeni.
Uzalud negdje za nas i dalje pleše
izgubljeni novčić u vodi, sa svojom voštanom
srebrnom suknjom, s odrezanom glavom
nekog kralja, sa svojim ukradenim sjajem.
Prsti nam se koče. “Lijep pozdrav”
potpišemo se imenom, zijevnemo,
siđemo niz stepenice u tihi vrt.
Ostavljamo za sobom čuđenje, udicu
pitanja, ranjenih usta.
Bez mača ili luka, bez drvenih brodova,
bez mehanizama skrivenih u konjima.
Šute rapsodija i more. Uznemirene su
zidine slova. Čeka nas
asfalt, udaljenosti koje razdvajaju
domove pojedinaca, ograde
njihovih malenih snova,
mrmljanje proze.
Prevela: Marija Dejanović