Antun Gustav Matoš — Familijarna maska — Tekst

Antun Gustav MatošFamilijarna maska

Ko pjesma paža u drevnim skaskama
S pozornice nas genij njen je palio
I uvijek nas je njezin čar razgalio
Na čudnom mjestu, žutim daskama.

Njen život iskren među laskama,
Ko s djetetom je s njom se šalio,
Dok Smrt ne dođe, crna Talijo!
Sa vječnom maskom među maskama.

Iščeznula je ko Ofelija,
Sa carskom dušom ko Kordelija,
Ko ritam, san, ljepota, miris mladosti.

A njezin lik sa sjajnim očima
Još uvijek grede mojim noćima
I nosi tužnu masku svake radosti.