Antun Gustav Matoš — Lamentacije — Tekst

Antun Gustav MatošLamentacije

Gdje je miris ružâ tihe mladosti,
Što sam ih u tihom vrtu disao?
Gdje su tihe suze i tihe radosti,
S kojima sam prvi psalam pisao
Onoj, koju ljubljah, jer je nema — zato!
Gdje je suvo zlato, što je danas blato?

Gdje je oltar dobrog Boga staroga,
Tamjan mlade duše, kad je molila?
Gdje si, sitna ptico krova maloga,
Što si me ko svoje pile volila,
Gdje si, drobna dušo, reci, lasto, gdje si?
O, ni za te nema mjesta na nebesih!

Gdje ste, brčna pera, dični drugovi,
Vino čegraškoga moga šatora?
Gdje si, Janko? Gdje ste, šetnje i lugovi,
Kud sad luta samo čežnja matora?
Gdje je topli pogled Tkalčića, Rouveyrea?
Reci, Naša Gospe s notrdamskog škvera!

Gdje si, zvijezdo slijepa moga plemena?
Kvaterniče, gdje si? Gdje je Starčević?
Gdje ste, oj penati drevnog sljemena,
Zar vas sruši Mađar (il Magarčević,
Znajuć sve, jer čita pana Masaryka,
Vrlo sličnog umu školnika Maržika)?

Gdje je balzam duše, rosa vječnosti,
Nazaretski ljiljan Božjeg posmijeha?
Gdje je med božanske, vječne tečnosti
Tvoga, slatka Psiho, mirnog osmijeha?
Kekropova Ateno, reci, što je htio
Kamen, kad je bog zbog lijepe forme bio?

Gdje ste, nove nade novih grobova,
Gdje ste, nova sunca novih drumova,
Gdje ste, marseljeze novih robova,
Gdje ste, Eldoradi novih umova?
Labudovi, gdje ste, lahkokrilci snovi,
Gdje ste, gdje ste, snovi, bijeli labudovi?