Antun Gustav Matoš — Mefistov zvuk — Tekst

Antun Gustav MatošMefistov zvuk

Izdahnula je, ko što ruže mru,
U prvom djevojaštvu, još šiparica,
Na crnu čohu pade doma carica
I smješka mi se toplo, ko u snu.

Ah, kob je krvnik ćudljiv, glup i gluh,
No čemu plač i prkos? Naša Marica
U majskoj dobi umre kao starica
I ostavi nam tugu, drugu zlu.

O, zašto, zašto nevin vazda mre i strada,
O, zašto, zašto leži mrtvo lane ovo
I zašto, zašto vara ljubav, život, nada?

I dok u muci jaukah, leden glas mi kaza:
— Te misli već su stare: pesimizam, fraza
Banalnost tuđa. Brate, pitaj nešto novo.