Antun Gustav Matoš — Naoblačeni mjesec — Tekst

Antun Gustav MatošNaoblačeni mjesec

Bijela bula, gospa Mjesečina
U jezeru se stidi. Mir i mrak...
I dok se kupa, rosnih iz dolina
Ko satir priđe blizu putnik, tašt i lak.

— Boginjo sa licem androgina,
Ja volim sfinge, mlad sam, čio i jak,
O, daj mi zvijezdu stidljivih visina
I strasni cjelov tvoj, ko mramor nag i blag! —

Ej, bježi, Luno, djevice Dijano,
I diži sjajni duvak sitno i tijano,
Jer gledat tebe sm'je tek slijepo oko tmine,

A samac putnik žrtva Apolona,
Već hvata pustu sreću tvog Endimiona,
Pa grli groznu nemoć beskrajne visine.