Učitava se... |
(Bolovi bez riječi)
I. On i ona
Na livadi mlado tele
Oborilo glavicu,
Zaljubljeno kao tele
U dražesnu kravicu.
Nato dođe mladi mesar
I telića poveo,
Kroz Ilicu preko malte
Na šlopruk ga doveo.
Ko u nova vrata telić
Gleda naše ulice,
Ne misli na svoju kravu
I pastirske frulice.
Ušao je kao kakav
Malograđanin,
Stupajući zatim kao
Velegrađanin.
Na ladanju plakala je
Za njim kravica,
Plakala je kao krava,
Ne ko lavica.
Držala je da je posto
Barem ministar
Tip taj pretencjozan ko bik
Kakav jak i star.
Ali njega već odavna
Kob ne sekira,
Usred čela shvatila ga
Kobna sjekira.
No neće ga dugo plakat
Suze jedine,
Jer i Ona postati će
Funt govedine.
On i Ona pokojni su,
Sudbo krvava,
Pokojni su, ali ih neće
Žalit država
Ko Otela ili poput
Kravlje Julije,
Jer već evo hudi mesar
Nožem guli je.
Ni kod marve nije ovaj
Svijet magičan:
Život joj je bič i jaram,
Konac tragičan.
Teško onom što je telić,
Teško kravama!
Čemu rog, kad fali soli
Nekim glavama!
II. Chanteclair
Na bunjištu slavni kokot
Lekok de Krefker,
K nebu diže moćnu pjesmu:
Novi Šantekler.
Među kokam on je kao
Sultan Soliman
Pa se prči, pa se gizda
Kao Kulin-ban.
On u kljunu zoru nosi,
A u pjesmi dan,
Hrabar je na svome gruntu
Kao domobran.
Sve do sunca već se penje
Kukurikukuj!
A odasvud odjekuje:
Čuj, i mi smo tuj!
Kad al eto kuharice:
Baš kad htjede spat,
Krasnog pijevca uhvatila,
Odsjekla mu vrat.
Poezija i junaštvo,
Čemu ti sve to?
U juhu već pretvoren je
Kokorikoko.
Od staroga vrlo pijevca
Čorba dobra je,
Ko od drevne kvočke vrlo
Dobra čorba je.
Pjesniče, i ti bi mogo
Čorba postati,
Uspjelo da već ti nije
Čorbom ostati.
III. Kralj prognanik
U gričkoj gajbi čami orao
S okom munje i Napoleona,
Pa mu vele stara grička zvona:
— I ti si sužanj postat morao! —
Na prsa gordu glavu spustio,
Pod njim crijeva i kosti stare mačke,
Na šetalištu rugalice đačke,
A orô s oka suzu pustio.
I reče vrabac s krova bližnjega:
— Što plačeš, čičo, brate one bene
Što bješe rob na klisuri Helene,
Jer mučio je svoga bližnjega?
Ja moram tebe dotle fopati,
Dok u pô plača i u pola smeja
Ne počnu tebe na radost muzeja
Ko faraona, brate, šopati! —
Kod ovih riječi orô žalosno
O tle se sruši poput Faetona:
Ko suza pade, suza miliona,
A vrabac živživžiče pakosno.
IV. Ljubav i daljina
Stari majmun, spodoban Darwinu,
Mortale salto, radost susjeda,
Svi ga znaju koji su pri vinu
Pod brdom pili grada Susjeda.
Komičar taj stari, nikad ružan,
Na lancu slika melankolije,
Vječno kunja nevoljan i tužan,
A Ona ne zna On da voli je.
Ne zna Ona koju je Talijan
Na ruci svojoj dično nosio,
Kad je slavom nakresan i pijan
Kod Aralice filir prosio.
Ah, i jopac srdašca imade,
Cinizmom premda sve iskrivljuje,
Premda pravi komične parade
I pelivanstvom svijet zadivljuje.
1912.