Antun Gustav Matoš — Nekad i sad — Tekst

Antun Gustav MatošNekad i sad

Mirku Račkomu

Nekad je bila čedna sličica
Očiju krupnih, bijeloga čela;
Nikada nije vješta kičica
Skladnijeg našla duha i tijela.

Nevina riječ joj — drobna ptičica,
Ševina pjesma vedra i smjela,
Duša joj bješe slatka pričica
momačkog srca, čista i bijela.

Sada pak — Bože! — oči pažljive
Nalaze na njoj zjeni lažljive,
Patvoren zub i glumački osmijeh.

Kad sam joj sinoć prst poljubio,
Pitah se: — Zar si ovo ljubio? —
Pitah, i prokleh život kroz posmijeh.