Učitava se... |
Mirku Račkomu
Nekad je bila čedna sličica
Očiju krupnih, bijeloga čela;
Nikada nije vješta kičica
Skladnijeg našla duha i tijela.
Nevina riječ joj — drobna ptičica,
Ševina pjesma vedra i smjela,
Duša joj bješe slatka pričica
momačkog srca, čista i bijela.
Sada pak — Bože! — oči pažljive
Nalaze na njoj zjeni lažljive,
Patvoren zub i glumački osmijeh.
Kad sam joj sinoć prst poljubio,
Pitah se: — Zar si ovo ljubio? —
Pitah, i prokleh život kroz posmijeh.
1911.