Antun Gustav Matoš — Prababa — Tekst

Antun Gustav MatošPrababa

Tih pritvorenih usta rajski med,
Taj turban s krupnom viticom ampira,
Neoskvrnut taj pogled, blag i svet,
Ta blijeda ruka još bez kavalira:

Ko mlade višnje pupoljsti cvijet,
Taj krotki posmijeh ljubavi i mira
Na savremeni gleda gadni svijet
Iz debeloga prašnoga okvira.

Još danas vidim babin smrtni čas,
Na odru sreće svu karikaturu,
Njen krezub grč i zbrčkanu figuru.

Iz mrtvih žica hromog glasovira
Tek katkad čujem valcer, jeku s pira
I harfu, smijeh, sve tiši ženski glas...