Ponovo je jesen
na uglu Frankopanske i »Prilaza«,
na trgu koji je za mene središte svijeta
i središte moga srca.
Ponovo piće u »Operi«.
Kao prvih godina, kiša u mom šeširu
i prijateljice koje puše
ne misleći ni na šta
do na ovu jesen i neki budući,
sveopći poljubac — topao i tajanstven.
Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta.
Ni za što veliko, draga moja,
nisu nas odredili i baš im hvala.
Mi ćemo još po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumračnom muzeju
spajaju se poslijepodne i večer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuće i vječno —
obješeno na mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga.
Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti i vraćanja svega istovremeno.
Osipa se zemlja od koje smo načinjeni
od milja i očajanja,
u jednom tako običnom času
kao što je piće u »Operi«,
u Hrvatskoj —
oko 13 i 30, početkom jeseni,
kada se nebo iznenada smrači
i kada samo očekujemo, očekujemo —
sada će...