Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu,
u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postao moja bolnica,
a mojom napola razbuđenom glavom kolali
prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kažem — šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je to izmijenilo vaše lice, oči i trbuh?
A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje, od 8 do 11 izjutra,
uz četvrt kruha i mlijeko,
u jednom blijedom, peščeničkom mljekarstvu.
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kažem — šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takva šta.
Ponovo ono dvorište.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi.
Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pružio više,
ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu...
I ne da vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovijetno piće svog naroda.
Daleko, daleko kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna Vozderkove —
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo,
ali ono dvorište u kojem sam vas viđao
između dva neodređena stabla, crna od vlage one jeseni,
vas tako običnu i raskalašenu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58, i sljedeće —
šteta, nepovratno šteta!