Napokon smo sami u tom dvorcu praznom.
Umorna od puta ostala si sa mnom.
Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
predjelima sjajnim sada ćemo poći.
Nema na tvom licu nemira, ni sjene —
zauvijek si draga zaspala kraj mene.
Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.
Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
ali ovdje nema života ni straha.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše.
Jedno zvono zvoni — ne čujem ga više.