jahači nad prazninom
uvijek u pokretu
poput ništica
roje se na entu
okretaji
njihovih točkova
prvi brži od drugoga
drugi od trećega
peti od sedmoga
deseti od stotoga
i tako dalje i tako dalje
brzaju pred usudom
koji ih progoni
kao jezik slova
kao vjetar oblake
love daljinu
koju ne mogu stići
bježe pred vremenom
kojem ne mogu umaći
kroz mrak kroz mrak
koji i nije drugo
do u crne i nerazvezive rime
prepakiran zrak
u kojem srsne im srne
preskaču puteve
i u nestvarno zanosnom nizu
tisuću za njima
pedalira krijesnica