Učitava se... |
''Možda ne mogu odma' da napravim nešto,
pa bi najrađe nest'o.
Možda ne znam, kako, gdje smo, na čem' smo,
Pa brige ugasim pjesmom!''
Dragi:
''Ponekad sjednem i razmislim,
ponekad uzmem nešto da se rabistrim.
Mislim o životu šta bi s njim,
Kako da ga namjestim, k'o program daljinskim.
Zato da napravim nešto tu sam.
Kad nešto ne mogu, e onda lud sam.
Ne želim čut ništa dok ne pokušam,
Samo brige ugasim pjesmom i slušam.
I kada ljut sam, ne mrštim se, zar bi treb'o?
Uvijek dobro držim se kad bi me sreo.
Naučiš brigu iz nekih stvari, tako je
I dok nemaš ništa imaš oči za plakanje.
Šalim se,
To sam rek'o da ohrabrim se, dok iz govana vadim se.
Možda neš' ne znam, al' znam da vrijeme leti,
Kako da uspijem mislim 0-24!''
Jura:
''Ne znam dal' bi rek'o, da li je slučajnost,
kad te život lupi i vrati te u stvarnost.
On je sve što imam i kad se vrti svota,
Kužim brata kada kaže 'oću više od života.
Brojim je'n, dva, tri, čet'ri godine.
Glazba ova drži me i kroz život vodi me.
A di smo bili sinoć? Snimali do jutra,
Jer ljudi ovdje žive od danas pa do sutra.
A što je razlog da nas ne'ko prijeko gleda,
Možda ploča, ljubomora, to je bed, a?
Onda ok, meni nije bitno 'opće,
Gledam koke, što od mene neko hoće.
Imam posla, u kojem vidim štošta.
Život nas naučio da nikad nije dosta.
Udarci što primim, mene čine jačim.
Moram sutra uspjet na bilo koji način!''
Burazsel:
''Možda ne mogu pomak da napravim,
'Ko zna dal mogu odmah da nastavim,
Ili ne smijem tu bit, a još stojim,
A i nasmijan bio bi da keš brojim.
Tu postojim, tu sam, razumiješ?
Furam se ozbiljno, razmisli, kaj briješ?
Brige razbijam sigurno s pjesmom,
Takav sam i ja kad bi najrađe nest'o.
Neznam di smo, na čem' smo, kaj mislimo,
Priznajem, nismo se mijenjali, isti smo.
Pusti priče, na njih već navikli smo.
Malo ih je takvih što pričaju iskreno.
Kuda sve to ide, čije su ovo brige,
Neki još govore da je sve to dio igre.
Sebi držim fige, da bolje brže stigne,
Da bi mog'o reći bit će bolje sutra sine!''