Danijela Martinović — Sreća — Tekst

Danijela MartinovićSreća

Od sebe ne dajem ni glasa
dok se srce ne navikne
sada krov nad glavom ima
adresu javila je svima
ne da sreci da se primakne

Ja sam prazna kuca
puna mraka, nigdje prozora
sreco, ne kucaj na vrata
za tebe nema nikoga

Ja sam prazna kuca
zapustena, hladnih zidova
bit cu dobro kada odes
to sam vec prezivjela i umrla

Sve je isto, ali nije
i srce kucalo je prije
a sada stoji kao pokvareni sat
ipak zivjeti se mora
u atmosferi sto sve je gora
jer da je moglo bilo bi drugacije

Tvoja je ljepota od vraga
od Boga u tebi nema ni traga
lijepo se budale klanjaju
a sto im spremas i ne sanjaju